„Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!“ (Pnz 6, 4-9)
Riječi koje trebamo urezati u svoja srca i srca svoje djece
Sjećam se kako mi je prije nekoliko mjeseci po povratku sa hodočašća u Svetu zemlju, prijatelj pričao o pobožnim Židovima koji danonoćno uz Zid plača klanjajući se ponavljaju ove riječi. Bog je zaista jedan i pozvani smo – zapovijeđeno nam je – da ga ljubimo svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom. Neobično je ljubav zapovijediti, ali samo nama. Bog zna da se ljubi uvijek – i kada nam osjećaji govore potpuno suprotno. Zato je ljubav, ako je prava i trajna, nužno odluka i može je se zapovijediti.
Da bismo se svaki dan iznova svjesno odlučili za Boga i izvršili ovu zapovijed ljubavi, potrebno je ne zaboraviti. Obično, kada mi je nešto važno i znam da to ne želim zaboraviti – zapišem to. Preferiram šarene „post it“ papiriće koje lijepim iznad radnog stola. Za svaki slučaj sve ono što je na njima zapišem i u rokovnik, da imam sve važno uz sebe u svakom trenutku. Upravo zbog te naše, meni simpatične, zaboravljivosti, Bog nam daje savjet. Lakše ćemo izvršavati zapovijed ljubavi, ako nas nešto bude stalno podsjećalo na nju.
Nabožni predmeti izvrstan su podsjetnik
Kipovi svetaca, slike Svete obitelji, križ na zidu.. sve su to podsjetnici. Svako jutro dok trčim na autobus jer sam (opet!) zaspala i kasnim na predavanje, križ koji je u blizini stanice potakne me da ipak na minutu zastanem. Podsjeti me da su sve obaveze koje me taj dan čekaju uzaludne, ako nisu izvršene za Gospodina. Tako je i sa slikama svetaca koje držim iznad radnog stola. Podsjećaju me da je moj rad ili moje učenje žrtva, molitva koju mogu (i trebam) prinijeti Bogu. Kipić anđela čuvara na polici podsjeća me da nisam nikada sama. Tako je i sa privjescima, nakitom koji u sebi sadrže blagoslovljene medaljice, križiće i slično.
Lako je u dnevnim obavezama odvojiti svoje misli od Boga. Fokusirati se na trenutno i zaboraviti na vječno. A ne smijemo si to dopustiti. Svaki naš trenutak treba biti življen u skladu s onim što želimo živjeti u vječnosti.
Drugima svjedočanstvo, nama podsjetnik
Svaki naš trenutak treba biti svjedočanstvo da smo Kristovi – to pokazujemo i nabožnim predmetima u svome domu svakome koji u njega stupi. Osobno su mi posebno dragi citati iz Svetog pisma ili riječi svetaca ispisane po zidu ili maštovito uramljene. I one su podsjetnik. Mada ih više i ne čitamo jer odavno već znamo što tamo piše, sam kratki pogled na njih, duboki je podsjetnik. Oblikuje naše misli i ponašanje. Usmjerava ih na Boga da bismo mogli izvršavati zapovijed koju nam je dao.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Jordan Cannella
