Pročitajte i drugi dio ekskluzivnog intervjua s prefektom Kongregacije za božansko bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Ako još niste, prvi dio možete pročitati ovdje.
Što mislite, zašto sve više mladih privlači tradicionalna liturgija / izvanredna forma?
Ja to vidim, ja sam tome svjedok. Mladi su mi povjerili svoju apsolutnu naklonost izvanrednom obliku, koji je poučniji i više naglašava primat i središnjost Boga, šutnju i značenje svete i božanske nadnaravnosti. No, prije svega, kako možemo razumjeti, kako se ne iznenaditi i duboko šokirati što je ono što je jučer bilo pravilo, danas zabranjeno? Nije li istina da zabranu ili sumnju u izvanrednu formu može inspirirati samo demon koji želi naše gušenje i duhovnu smrt?
Kad se izvanredni oblik slavi u duhu Drugoga vatikanskog sabora, on otkriva svoju punu plodnost: Kako se možemo iznenaditi što se liturgija, koja je dala toliko svetaca, i dalje smiješi mladim dušama žednim Boga?
Prema riječima kardinala Saraha zabrana izvanrednog oblika uvreda je za svece koji su živjeli prije nas
Kao i Benedikt XVI., nadam se da će dva oblika rimskog obreda biti međusobno obogaćujuća. To podrazumijeva izlazak iz hermeneutike pukotina. Oba oblika imaju istu vjeru i istu teologiju. Suprotstaviti im se duboka je ekleziološka pogreška. To znači uništiti Crkvu tako što će ju se otrgnuti iz njezine Tradicije i uvjeriti ju da je ono što je Crkva u prošlosti smatrala svetim sada pogrešno i neprihvatljivo. Kakva prijevara i uvreda za sve svece koji su otišli prije nas! Kakva vizija Crkve.
Moramo se odmaknuti od dijalektičkih suprotnosti. Koncil nije htio prekinuti s liturgijskim oblicima naslijeđenim iz Predaje, već, naprotiv, bolje u njih ući i u njima potpunije sudjelovati.
Koncilski ustav propisuje da bi „novi usvojeni oblici na neki način trebali organski izrasti iz već postojećih oblika“.
Potreban nam je izvanredni oblik da nismo znali u kojem duhu slaviti običan oblik
Stoga bi bilo pogrešno suprotstavljati Koncil Predaji Crkve. U tom smislu potrebno je da oni koji slave izvanrednu formu to učine bez duha protivljenja i stoga u duhu Sacrosanctum Conciliuma (konstitucije o svetoj liturgiji, op. prev.).
Potreban nam je izvanredan oblik da bismo znali u kojem duhu slaviti običan oblik. Nasuprot tome, slavljenje izvanrednog oblika bez uzimanja u obzir naznaka Sacrosanctum Conciliuma riskira da se ovaj oblik svede na beživotni arheološki ostatak bez budućnosti.
Također bi bilo poželjno da se u dodatak budućeg izdanja misala uključi Pokornički obred i Prinos izvanrednog oblika kako bi se naglasilo da se dva liturgijska oblika međusobno osvjetljavaju, u kontinuitetu i bez protivljenja.
Ako živimo u tom duhu, tada će liturgija prestati biti mjesto suparništva i kritike i konačno će nas odvesti u veliku nebesku liturgiju.
Kardinala Saraha Afrika ne zabrinjava jer vjeruje da afrikanci imaju dubok osjećaj za sveto
U mnogim dijelovima Afrike, iako su liturgije često duge, odlikuju ih i slobodni izrazi pjesme, plesa i pljeska – što bi neki opisali kao zlouporabu štovanije, mračnije i molitvene liturgije. Pa ipak, pravoslavlje je živo i zdravo na kontinentu. Kako to objašnjavate?
U Africi vjernici ponekad hodaju satima kako bi prisustvovali misi. Gladni su Evanđelja i Euharistije. Hodaju kilometrima i dolaze na misu kako bi dugo ostali s Bogom, slušali njegovu riječ, da bi se hranili njegovom Prisutnošću. Daju Bogu svoje vrijeme, svoje živote, umor i siromaštvo. Daju Bogu sve što jesu i sve što imaju. I njihova je radost što su dali sve.
Njihova se radost ponekad previše očituje izvana, te se Afrikanci moraju naučiti na unutarnjost i šutnju. Moraju zabraniti pljesak i vrištanje koji nemaju nikakve veze s Božjim otajstvom; moraju eliminirati govor, folklor, bujnost riječi koje ometaju susret s Bogom. Bog prebiva u čovjekovoj šutnji i nutrini; čovjekovo je srce Božji hram – jer znam da Afrikanci znaju pasti na koljena i komunicirati s poštovanjem i pijetetom.
Vjerujem da Afrikanci imaju dubok osjećaj za sveto. Ne sramimo se štovati Boga, proglašavati se ovisnima o njemu. Iznad svega, Afrikanci se rado prepuštaju poučavanju vjeri bez osporavanja ili propitkivanja. Vjerujem da je milost Afrike spoznati samu sebe i ostati Božje dijete.
Zapad danas odbija primiti, prihvaća samo ono što sam izgradi – to je Sotonina pobuna protiv dara milosti
U ovoj knjizi podcrtavam da je u središtu moderne zapadne misli odbijanje da bude dijete, odbijanje da bude otac, što je u osnovi odbijanje Boga. U dubinama zapadnjačkih srca primjećujem duboku pobunu protiv stvaralačkog Božjeg očinstva. Od njega primamo svoju narav kao muškarci i žene. Suvremenim umovima to je postalo nepodnošljivo.
Rodna ideologija lucifersko je odbijanje da primi seksualnu prirodu od Boga. Zapad odbija primiti; prihvaća samo ono što sam izgradi. Transhumanizam je krajnji avatar ovog pokreta. Čak i ljudska priroda, jer je dar od Boga, postaje zapadnom čovjeku nepodnošljiva.
Ova pobuna je u svojoj duhovnoj biti. To je Sotonina pobuna protiv dara milosti. U biti, vjerujem da zapadni čovjek odbija biti spašen čistim milosrđem. Odbija primiti spasenje i želi ga sam izgraditi. „Zapadne vrijednosti“ koje promiče UN zasnivaju se na odbijanju Boga te ih možemo usporediti s onim bogatim mladićem u Evanđelju. Bog je gledao Zapad i volio ga jer je činio velike stvari. Pozvao je Zapad da ide dalje, ali Zapad se okrenuo, preferirajući bogatstvo koje duguje samo sebi. Afrikanci znaju da su siromašni i mali pred Bogom. Ponosni su što kleče, sretni što ovise o Svemogućem Stvoritelju i Ocu.
Kršćani moraju imati snage stvarati oaze u kojima je kršćanski život moguć
Crkva u Africi poznata je po osjećaju zajednice, dijeljenja, nadnaravnosti i poštivanju učiteljstva. Kako se te sile mogu najbolje koristiti za pokazivanje puta za univerzalnu Crkvu, osobito u onim dijelovima gdje su ukorijenjeni sekularizam i nihilizam?
Zapad je bio u korijenu krize. Na njemu je da provede protuotrov. Da bismo to učinili, moramo poći od iskustva samostana. To su mjesta gdje je Bog jednostavno i konkretno u središtu života. Bog je Život čovjekova života. Bez Boga, čovjek nalikuje ogromnoj, veličanstvenoj rijeci koja se odvojila od izvora. Prije ili kasnije, ova će rijeka presušiti i trajno umrijeti.
Moramo stvoriti mjesta na kojima vrline mogu cvjetati. Vrijeme je da se povrati hrabrost nonkonformizma. Kršćani moraju imati snage stvarati oaze u kojima se može disati, gdje je, jednostavno rečeno, kršćanski život moguć.
Na srcu kardinala Saraha su mjesta na kojima se istina ne samo objašnjava, već i doživljava
Pozivam kršćane na otvaranje oaza bez naknade u pustinji pobjedonosne isplativosti. Da, ne možete biti sami u pustinji društva bez Boga. Kršćanin koji ostaje sam kršćanin je u opasnosti. Na kraju će ga proždrijeti morski psi trgovačkog društva.
Kršćani se moraju okupljati u zajednicama oko svojih crkava. Moraju ponovno otkriti vitalnu važnost intenzivnog, kontinuiranog i ustrajnog molitvenog života. Čovjek koji se ne moli izgleda kao teško bolestan čovjek koji pati od potpune paralize ruku, nogu i izgubio je govor, sluh, vid… Ovaj je čovjek odsječen od svih bitnih odnosa. On je mrtav čovjek. Obnoviti naš odnos s Bogom znači disati, živjeti u potpunosti.
Moramo stvoriti mjesta na kojima srce i um mogu disati, gdje se duša može obratiti Bogu na vrlo konkretan način. Naše zajednice moraju staviti Boga u središte naših života, naših liturgija i naših crkava.
U lavini laži moraju se moći pronaći mjesta na kojima se istina ne samo objašnjava, nego i doživljava. To je jednostavno pitanje življenja evanđelja! Ne misliti o tome kao o utopiji, nego ga doživjeti na konkretan način.
Vjersko štovanje trebalo bi biti prva manifestacija naše vjere, a danas je prezreno i ismijavano
Čini se da je u mnogim zemljama gubitak narodne pobožnosti ubrzao proces dekristijanizacije, osobito među radničkom klasom. Kako objašnjavate ovaj gubitak religioznosti?
U ovoj knjizi objašnjavam da smo sanjali o „čistom“ i intelektualnom kršćanstvu. Odbili smo dopustiti da se Bog utjelovi u našim životima. Najsiromašniji su prve žrtve. Vjerujem da je lažna teološka suprotnost između vjere i religioznosti korijen ove pogreške. Prva manifestacija vjere je naše vjersko štovanje. Krunica, hodočašća, molitva na koljenima, pobožnost prema svecima, post prezreni su i ismijavani kao polupoganske prakse. Danas korizmeni post, odnosno 40 dana apstinencije i uskraćivanja hrane, za mnoge postoji samo u ritualu. Ova praksa se napušta. Međutim, još uvijek postoji medicinski post za dobrobit našeg tijela. Bez konkretnih vjerskih stavova, naša vjera riskira postati prividnim snom.
Zašto Panamazonska sinoda toliko zaokuplja mnoge ljude, uključujući i neke cijenjene kardinale?
Čuo sam da su neki htjeli od ove sinode napraviti laboratorij za sveopću Crkvu, da su drugi rekli da nakon ove sinode ništa više neće biti kao prije. Ako je to istina, ovaj pristup je nepošten i dovodi u zabludu. Ova sinoda ima specifičan i lokalni cilj: evangelizaciju Amazone.
Bojim se da će neki zapadnjaci iskoristiti ovu skupštinu kako bi provodili svoje projekte. Posebno mislim na zaređivanje oženjenih muškaraca, stvaranje ženskih službi ili davanje nadležnosti laicima. Ove se točke tiču strukture univerzalne Crkve. O njima se ne može raspravljati na određenoj i lokalnoj sinodi. Važnost njezinih tema zahtijeva ozbiljno i svjesno sudjelovanje svih biskupa svijeta. Ipak, vrlo je mali broj pozvan na ovu sinodu. Iskoristiti posebnu sinodu za uvođenje ovih ideoloških projekata bila bi nedostojna manipulacija, nepoštena obmana, uvreda za Boga koji vodi svoju Crkvu i povjerava joj svoj plan spasenja.
Osim toga, šokiran sam i ogorčen što se duhovna nevolja siromašnih u Amazoniji koristi kao izgovor za podršku projektima tipičnim za građansko i svjetovno kršćanstvo.
Kardinala Saraha šokira što se duhovna nevolja siromašnih u Amazoniji koristi kao izgovor za podršku projektima svjetovnog kršćanstva
Dolazim iz mlade Crkve. Znao sam da misionari idu od sela do sela kako bi podržali katehete. Živio sam evangelizaciju u svom tijelu. Znam da mladoj Crkvi nisu potrebni oženjeni svećenici. Baš suprotno. Potrebni su joj svećenici koji će joj svjedočiti o proživljenom križu. Svećeničko mjesto je na križu. Kad slavi misu, on je na izvoru cijeloga svog života, odnosno na križu.
Celibat je jedan od konkretnih načina na koji možemo živjeti ovo otajstvo križa u svom životu. Celibat upisuje križ u naše tijelo. Zato je celibat nepodnošljiv za suvremeni svijet. Svećenički celibat skandal je za suvremenike, jer je križ „ludost za one koji propadaju“. (1 Korinćanima 1,18)
Neki zapadnjaci više ne mogu tolerirati ovaj skandal s križem. Mislim da im je to postao nepodnošljiv prijekor. Došli su do toga da mrze svećenstvo i celibat.
Svi mi moramo zajedno ustati kako bismo izrazili svoju ljubav prema križu, svećenstvu i celibatu
Vjerujem da biskupi, svećenici i vjernici posvuda u svijetu moraju ustati kako bi izrazili svoju ljubav prema križu, svećenstvu i celibatu. Ovi napadi na svećenstvo dolaze od najbogatijih. Neki ljudi misle da su svemoćni jer financiraju siromašnije crkve. Ali ne smijemo se plašiti njihove moći i novca.
Čovjek na koljenima moćniji je od svijeta. To je neosvojivi bedem protiv ateizma i ludila ljudi. Čovjek na koljenima tjera Sotonin ponos da zadrhti. Svi vi koji ste u očima ljudi bez moći i utjecaja, ali koji znate ostati na koljenima pred Bogom, nemojte se bojati onih koji vas žele zastrašiti.
Moramo izgraditi bedeme molitava i žrtvi kako nikakav prodor grijeha ne bi povrijedio ljepotu katoličkog svećenstva. Uvjeren sam da papa Franjo nikada neće dopustiti takvo uništenje svećeništva. Na povratku sa Svjetskog dana mladih u Panami 27. siječnja rekao je novinarima citirajući papu Pavla VI .: „Radije bih dao život nego promijenio zakon celibata.“ Dodao je: „To je hrabra fraza, u težem trenutku od ovog, 1968./1970… Osobno mislim da je celibat dar za Crkvu. Ne slažem se s dopuštanjem neobveznog celibata.“
Edward Pentin – Catholic Education
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Wikimedia Commons
