Pročitajte prvi dio razgovara s prefektom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
Kardinal Robert Sarah rekao je da Biskupska sinoda o panamazonskoj regiji, kao regionalna biskupska skupština, nije forum za raspravu o svećeničkom celibatu – temi koja je „nepodnošljiva“ za suvremeni svijet jer „neki zapadnjaci više ne mogu tolerirati ovaj skandal križa“.
Ova tema jedna je od mnogih o kojima je prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata raspravljao u intervjuu od 13. rujna s dopisnikom iz Rima, Edwardom Pentinom, uključujući i razloge zašto je odlučio napisati svoju posljednju knjigu The Day Is Now Far Spent u izdanju Ignatius Pressa.
Kardinala zabrinjava što Crkva i svijet ne stavljaju Boga u središte života
On govori o trenutnoj krizi u Crkvi i društvu te smatra da je kriza primarno predvođena ateizmom, ne stavljanjem Boga u središte naših života, kao i prevladavajućom željom za nametanjem „osobnog mišljenja kao istine“. Oni koji su proglasili „revoluciju i radikalne promjene“, upozorava, „su lažni proroci“ koji „ne traže dobro stada“.
Gvinejski kardinal također objašnjava zašto je afrička milost ostati „dijete Božje“, raspravlja o pozitivnim i negativnim utjecajima liturgijske reforme i govori da je „demon“ koji želi našu „duhovnu smrt“ upravo ono što neke potiče da zabranjuju misu u izvanrednom obliku rimskog obreda. „Kako možemo ne biti iznenađeni i duboko šokirani time da je ono što je jučer bilo pravilo, danas zabranjeno?“ pita se i žurno potiče na „udaljavanje od dijalektičkih suprotnosti“.
Opadanje vjerovanja u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji je u srcu trenutne krize Crkve prema riječima kardinala
Moja posljednja knjiga je vapaj koji dolazi iz moga srca kao svećenika i župnika. Opadanje vjerovanja u pravu Isusovu prisutnost u euharistiji u srcu je trenutne krize Crkve i njezina propadanja, posebno na Zapadu. Duboko patim gledajući Crkvu kako biva rastrgana i u velikoj zbrci. Duboko patim gledajući kako Evanđelje i katolička doktrina bivaju zanemareni, a euharistija zanemarena i obeščašćena. Duboko patim gledajući kako svećenici bivaju napušteni, obeshrabreni i (svjedoci onih) čija je vjera postala mlaka.
Biskupi, svećenici i vjernici laici, svi su odgovorni za krizu vjere, krizu Crkve, svećeničku krizu i dekristijanizaciju Zapada.
Georges Bernanos pisao je prije rata: „Stalno ponavljamo, sa suzama bespomoćnosti, lijenosti ili ponosa, da svijet postaje dekristijaniziran. Ali svijet nije primio Krista – non pro mundo rogo – mi smo ti koji ga primamo za svijet, iz naših srca se Bog povukao, mi smo ti koji dekristijaniziramo sami sebe, bijednici!“ (Nous Autres, Français, — u Scandale de la Vérité, Points /Seuil, 1984).
Vjerujemo u Boga, ali živimo kao da on ne postoji – to je korijen svih trenutnih kriza
„Htio sam otvoriti srce i podijeliti svoje čvrsto uvjerenje: duboka kriza koju prolazi Crkva u svijetu, a posebno na Zapadu, plod je zaboravljanja Boga. Ako naša prva briga nije Bog, tada se sve drugo ruši. U korijenu svih kriza, antropoloških, političkih, socijalnih, kulturnih i geopolitičkih nalazi se zaboravljanje prvenstva Boga. Kako je rekao papa Benedikt XVI. tijekom susreta sa svijetom kulture na Collège des Bernardins, 12. rujna 2008. godine:
„Quaerere Deum – traženje Boga, činjenica da se vodi računa o bitnoj Božjoj stvarnosti središnja je os na kojoj se gradi sva civilizacija i kultura. Što je izgradilo kulturu Europe – potraga za Bogom i želja dopustiti sebi da me on pronađe, slušati ga – i danas ostaje temelj svake istinske kulture i neizostavan uvjet za preživljavanje naše humanosti. Odbijanje Boga ili potpuna ravnodušnost prema njemu pogubni su za čovjeka.“
U ovoj knjizi pokušao sam pokazati da se zajednički korijen svih trenutnih kriza nalazi u ovom fluidnom ateizmu koji, ne poričući Boga, živi u praksi kao da on ne postoji.
Bog nije u središtu života svećenika, a razlog njihova celibata je navijestiti da je Bog sam dovoljan
U zaključku knjige govorim o ovom otrovu čije smo svi mi žrtve: fluidni ateizam. On se uvlači svugdje, čak i u govor nas klera. Sastoji se u priznavanju, uz vjeru, radikalno poganskih i svjetovnih načina razmišljanja ili življenja. A mi se zadovoljavamo tim neprirodnim suživotom! Ovo pokazuje da je naša vjera postala također fluidna i nedosljedna! Prva promjena koju treba napraviti je ona u našim srcima. Sastoji se u tome da više ne sklapamo dogovore s lažima. Vjera je i blago koje želimo obraniti i snaga koja nam omogućava da ga obranimo.
Ovaj pokret koji se sastoji od „stavljanja Boga sa strane“, čineći Boga sekundarnom stvarnošću, dotaknuo je i srca svećenika i biskupa.
Bog ne zaokuplja središta njihovih života, misli i djela. Molitveni život više nije središnji. Uvjeren sam da svećenici moraju svojim životom navještavati da Bogu pripada središnje mjesto. Crkva u kojoj svećenici više ne pronose ovu poruku, Crkva je koja je bolesna. Svećenikov život mora navijestiti svijetu da je „Bog sam dovoljan“, da je molitva, tj. ovaj intiman i osoban odnos, srce njegova života. To je duboki razlog svećeničkog celibata.
Zaboravljanje Boga svoju prvu i najozbiljniju manifestaciju pronalazi u sekularnim načinima života svećenika. Oni su prvi koji trebaju nositi Radosnu vijest. Ako njihovi osobni životi ovo ne odražavaju, tada će se praktični ateizam proširiti diljem Crkve i društva.
Vapaj srca kardinala je da Crkva treba duboku i radikalnu obnovu koja mora započeti obnovom svećeništva
Vjerujem da smo mi ključna točka u povijesti Crkve. Da, Crkva treba duboku i radikalnu obnovu koja mora započeti s obnovom načina na koji svećenici žive i postoje. Crkva je sama po sebi sveta. Ali mi ne dopuštamo toj svetosti da zasja kroz naše grijehe i svjetovne brige.
Vrijeme je da se oslobodimo svih tih tereta i konačno dopustimo Crkvi da se pokaže onakva kakvom ju je Bog oblikovao. Ponekad se vjeruje da je povijest Crkve obilježena strukturnim obnovama. Siguran sam da su sveci ti koji mijenjaju povijest. Strukture tada slijede i samo ovjekovječuju djela svetaca.
Prema riječima kardinala, povijest Crkve mijenjaju sveci, ne strukture
Pojam nade temeljni je element onoga čime se bavite, unatoč mračnom naslovu knjige i alarmantnim zapažanjima o stanju naše zapadne civilizacije. Vidite li još uvijek razloge za nadu u našem svijetu?
Naslov je mračan, ali je realan. Uistinu vidimo kako se cijela zapadna civilizacija ruši. Godine 1978. filozof John Senior objavio je knjigu The Death of Christian Culture. Poput Rimljana iz četvrtog stoljeća, vidimo da barbari preuzimaju vlast. No ovaj put barbari ne dolaze izvana kako bi napali gradove. Barbari su unutra. To su oni pojedinci koji odbijaju vlastitu ljudsku prirodu, koji se srame biti ograničena stvorenja, koji žele sebe smatrati demijurzima bez očeva i bez baštine. To je pravo barbarstvo. Naprotiv, civilizirani čovjek ponosan je i sretan što je baštinik.
Uvjerili smo svoje suvremenike kako, da bismo bili slobodni, ne smijemo ovisiti ni o kome. Ovo je tragična greška. Zapadnjaci su uvjereni da je primanje protivno dostojanstvu osobe. Međutim, civilizirani čovjek u osnovi je baštinik, prima povijest, religiju, jezik, kulturu, ime, obitelj.
Smatramo da ne smijemo ovisiti ni o kome i da ne smijemo primati, a Radosna vijest je da smo baštinici
Odbijanje da se pridružimo mreži ovisnosti, nasljedstva i sinovstva osuđuje nas na ulazak u golu džunglu konkurencije iz samodostatnog gospodarstva. Budući da odbija prihvatiti sebe kao baštinika, čovjek samog sebe osuđuje na pakao liberalne globalizacije, gdje se individualni interesi sukobljavaju bez ikakvog drugog zakona osim zakona o dobiti po svaku cijenu.
Međutim, naslov moje knjige također sadrži svjetlo nade jer je preuzet iz molbe učenika iz Emausa u Evanđelju po Luki: „Ostani s nama, Gospodine, jer zamalo će večer.“ (Lk 24,29) Znamo da će se Isus na kraju očitovati.
Naš je prvi razlog za nadu stoga sam Bog. Nikada nas neće napustiti! Čvrsto vjerujemo u njegovo obećanje. Paklena vrata neće nadvladati Svetu katoličku crkvu. Ona će uvijek biti Kovčeg Spasenja. Uvijek će biti dovoljno svjetla za onoga tko čistog srca traži istinu.
Čak i kad se čini da je sve u procesu uništenja, vidimo kako se pojavljuju svjetlosne sjemenke ponovnog rođenja. Želio bih spomenuti skrivene svece koji nose Crkvu, osobito vjernike koji svakodnevno stavljaju Boga u središte svog života. Samostani su otoci nade. Čini se da se ondje sklonila vitalnost Crkve, kao da su oaze usred pustinje – ali također i katoličke obitelji koje konkretno žive evanđelje života, dok ih svijet prezire.
Kršćanski roditelji skriveni su heroji našeg vremena, mučenici našeg stoljeća. Na kraju, želim odati priznanje tolikom broju vjernih i anonimnih svećenika koji su žrtvu na oltaru učinili središtem i smislom svog života. Svakodnevno s poštovanjem i ljubavlju prinoseći svetu misnu žrtvu nose Crkvu, a da toga nisu ni svjesni.
Krist i njegovo učenje su vječni i nepromjenjivi
Posljednjih godina Crkva je pretrpjela mnoge kontroverze povezane s preispitivanjem, prema nekima, moralnog učenja Crkve od strane crkvenih vođa, na primjer o Amoris Laetitia (Radost ljubavi), nepoznavanjem magisterija Ivana Pavla II. (koji je Papinski institut Ivana Pavla II. nedavno izmijenio na jasniji način), nastojanjima da se potkopa Humanae Vitae (Ljudski život) i revizija smrtne kazne, da spomenemo samo neke. Zašto se to događa i trebaju li se vjernici zabrinuti?
Suočeni smo s pravim neskladom između biskupa i svećenika. Svatko želi nametnuti svoje osobno mišljenje kao istinu. Ali postoji samo jedna istina: Krist i njegovo učenje. Kako se mogao promijeniti nauk Crkve? Evanđelje se ne mijenja. I dalje je isto. Naše se jedinstvo ne može graditi oko pomodnih mišljenja.
Poslanica Hebrejima kaže: „Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima! Jer bolje je srca utvrđivati milošću nego jelima, koja nisu koristila onima što su ih obdržavali.“ (Heb 13,8-9) – zbog „moje nauke“, kaže Isus. „Moj nauk nije moj, nego onoga koji me posla.“ (Iv 7,16). Sam Bog nam to često ponavlja: „Neću povrijediti saveza svojega i neću poreći obećanja svojega. Jednom se zakleh svetošću svojom…“ (Ps 89,35-36)
Jedinstvo vjere podrazumijeva jedinstvo magisterija u prostoru i vremenu
Neki ljudi koriste Amoris Laetitia kako bi se suprotstavili velikom učenju Ivana Pavla II. Varaju se. Ono što je jučer bilo istina, vrijedi i danas. Moramo se čvrsto držati onoga što je Benedikt XVI. nazvao hermeneutikom kontinuiteta. Jedinstvo vjere podrazumijeva jedinstvo magisterija u prostoru i vremenu. Kad nam se daje novo učenje, ono se uvijek mora tumačiti u skladu s prethodnim učenjem.
Ako uvedemo rupture, narušit ćemo jedinstvo Crkve. Oni koji glasno najavljuju revolucije i radikalne promjene lažni su proroci. Ne traže dobro stada. Traže medijsku popularnost po cijenu božanske istine. Nemojmo biti impresionirani. Samo će nas istina osloboditi. Moramo imati povjerenje. Učiteljstvo Crkve nikada neće sebi proturječiti.
Kad oluja bjesni, morate se usidriti za ono što je stabilno. Ne jurimo za modernim novitetima koji bi mogli izblijedjeti prije nego što smo ih uopće uspjeli dokučiti.
Nastavak razgovora pročitajte na linku.
Edward Pentin – Catholic Education
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Wikimedia Commons
