Danas se navršava 6 godina otkako je moja kći Carmineta, najstarija u ovoj našoj brojnoj obitelji, s tek 22 godine, iznenada otišla u nebo. Puno ste me puta pitali kako sam to uspjela prebroditi, ako nisam tugovala u svoja četiri zida. Pa, da vam budem iskrena, i dan danas se uzbudim na spomen njene smrti i oko mi zasuzi, ta ljudi smo od krvi i mesa. Taknutog srca, doduše, i napuklog od tolikih događaja, ali smo sretni!
Carmineta je otišla na Nebo
Carmineta je završila u bolnici zbog potrebe mijenjanja pacemakera. Svi koji se razumiju u to znaju da to nije ništa komplicirano i da od takve operacije nitko ne umire. Međutim, operacija se zakomplicirala jer je Carmineta imala vrlo tanke krvne žile koje su počele, jedna za drugom, pucati. U bolnici su nam rekli da im je hitno potrebna krv pa smo unutar 24 sata među prijateljima i poznanicima uspjeli prikupiti 1000 doza. Kad je preminula, donirali smo sve njezine organe te su zahvaljujući njoj druge osobe, neznane našim očima, mogle živjeti.
Kao što već znate, Španjolska je vodeća u svijetu po broju transplatacija. Kad joj je srce definitivno prestalo kucati, poljubili smo je i oprostili se od nje, a potom smo se suprug, ja i ostali koji su u tom trenutku bili uz nas, spustili u bolničku kapelicu i sjedinili u molitvi pred Gospodinom. Nismo ništa razumjeli i molili smo Boga da nam pomogne. Shrvani boli otišli smo kući priopćiti malenima koje nisu pustili u bolnicu. “Imamo jednu dobru vijest.”, rekli smo im. Moja su najmanja djeca odmah počela kliktati: “Trudna si!” gledajući mi trbuh. Naposljetku je Tomás, tada petogodišnjak, rekao: “Carmineta je otišla na Nebo.” i svi smo se zagrlili plačući.
Ljudska je moć ograničena
Imali smo sreću da smo karmine mogli imati kod kuće. Bila je to prava rijeka ljudi koja je prošla kroz naš dom kako bi se po posljednji put pozdravili s Carminetom. U tom sam trenutku imala petnaestero djece školske dobi i svi njihovi prijatelji, zajedno sa svojim roditeljima, braćom i sestrama, htjeli su biti uz nas. Jedan je moj brat bio zadužen za protok ljudi. Uz noge moje kćerke molili smo krunicu, pjevali, plakali, a uvijek se našao netko tko je pripovijedao anegdote o Carmineti. Nakon dva tjedna suprug je poslao pismo zahvale liječničkom timu i medicinskim sestrama na njihovom trudu i profesionalnosti koje su iskazali kako bi spasili moju kćer. Poslali smo im bombonijeru i bocu vina.
Možete li zamisliti da smo, izlazeći iz bolnice, sreli nekog odvjetnika koji je silno želio tužiti liječnike jer je Carmineta, eto, zbog njih preminula. Međutim, liječnici su, ti veliki profesionalci, učinili sve što je bilo u njihovoj moći kako bi spasili moju kćer i mi smo im na tome bili zahvalni. Ljudska su inteligencija i mudrost ograničene.
Drugom sam, pak, prilikom primila pismo jednog liječnika istraživača iz Sjedinjenih Američkih Država u kojem nam zahvaljuje što smo surađivali sa strukom jer smo nekoliko godina ranije pristali na istraživanje nasljednih srčanih bolesti. Stvar je u tome da nikada prije nije sudjelovala obitelj s poviješću srčanih bolesti u kojoj je više djece, a kamoli obitelj gdje se gotovo polovina rodila s istim srčanim problemom. Znanstvena misao koja se bavi nasljednim bolestima srca je rasla zahvaljujući nama.
Kako ići naprijed?
Kao što dobro znate, već smo bili pokopali dvoje djece u četiri mjeseca tijekom prvih godina našega braka kad sam imala 26 godina. I sada Carmineta. Bio je to težak udarac, ali čovjek može ići naprijed i ponovno se smijati. Kao što sam već mnogo puta rekla, u brojnim se obiteljima radosti umnažaju, a tuge dijele. U tom smo se teškom trenutku svoga života svi oslonili jedni na druge. Jasno, nakon smrti voljene osobe predstoji vrijeme žalosti. U čemu se ono sastoji? U meditaciji, molitvi, tišini i samoći kako bi se razmišljalo o bitnom i onom što se u životu jedino isplati, a to je dati se drugima počev od vlastite obitelji.
Kada prestanemo misliti na sebe i počnemo misliti na druge, pronalazimo autentičnu sreću. Kad nastupe teški dani, poput onih nakon Carminetine smrti, napunim baterije u društvu svojih prijatelja i baveći se sportom. Osim toga, moja djeca zaslužuju imati sretno djetinjstvo i vidjeti me nasmijanu. Život ide dalje. Često ne razumijemo i pitamo se zašto. Međutim, mi ljudi smo ograničeni i ne razumijemo mnoge stvari. Ono što je istina jest to da kada imaš neki problem, imaš i priliku za rast. Imaš priliku riješiti taj problem i sa svojom obitelji, ženom ili mužem krenuti naprijed.
Stvoreni smo da budemo sretni
Stvoreni smo da budemo sretni ovdje na zemlji. To je moguće. Ne dajte da vas obuzme sentimentalizam. Oni oko vas žele vidjeti vaš osmijeh. Već znaju da vam je trn zaboden u srce, ali se ne smijete prepustiti. Premda se svi ponekad poželimo zatvoriti u sobu i pustiti pokoju suzu, naučimo se izdići iznad toga. Nema veze, ljudi smo, imamo srce.
Da, moguće je biti ponovno sretan i opet se smijati.
Rosa Postigo Pich – Como ser feliz con 1, 2, 3… hijos?
Prevela: Jelena Vratović
Foto: Rosa Pich-aguilera Roca
Ako vas zanima još o životu ove žene, možete kliknuti na: Rosa Postigo Pich: vrsna žena, supruga i majka.
