Zagrijala me zraka sunca koja je raspršila oblak. Upalio si svjetlo da Te pronađem. Jučer sam kupovala. Smiješkom sam pokušala izmamiti blagajničin osmijeh. No, njene me oči nisu niti pogledale, niti okrznule pogledom. Pomislim: Bog je tako sličan meni sada. Bdije ranjen nad našim srcima, nad našim malim pukotinama oblaka koje propuštaju zraku po zraku, komadić po komadić sunca. A, mi? Obično buljimo. U žarulje, u mobitele, u podove podrumskih prašuma zemlje.
On čeka. Čezne nas zahvatiti. Čeka i čezne. Rekla bih, kao dijete pred odraslom osobom koja se zabuljila u mobitel i ignorira njegov pokušaj privlačenja pažnje. On pati, duboko ispražnjen za naš prostor. Očekuje nas, kao dobri Otac sina. Bog, imam dojam, plače za nama.
On je milosrdno ranjen, a mi ga volimo dobrim djelima
I, kada bi još jednom odlučio postati čovjek, sjedio bi tijelom do nas, mirno prisutno, ne dodirujući, ne namećući, šutio bi do nas i bdio dok se ne okrenemo da nam pridrži tešku poslovnu torbu.
Bog svaki dan, svaki trenutak, rajski želi, porađa želju, da nas dotakne, da nas obasja. A gdje smo mi? Gledamo li u sunce dok hodamo svojim životnim zrakama prema vječnosti?
„Jer njenoj rani nema lijeka“ (Mih 1,9). Jahve je ranjen. Milosrdno ranjen Bog. I dijete je ispred našeg mobitela života. Budimo mudri, pomilujmo ga. Volimo ga dobrim djelima. Razveselimo našeg ranjenog Boga svaki dan.
Jahve moj, što mogu danas napraviti za tebe da Te razveselim, da uzvratim dobrotom Tvomu milosrđu?
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
