Haydnov život nije uvijek bio uzoran. No nikad se nije odrekao svoje katoličke vjere i kasnije kroz život je bio čedan. Molio bi krunicu prije nego bi počeo skladati i svoje je rukopise potpisivao dajući slavu Bogu. Kada su ga upitali o živosti Stvaranja Haydn je rekao da ne može Boga zamisliti nikako drugačije nego kao biće bezgranične moći i dobrote.
Joseph Haydn bio je ugledan skladatelj i pobožan katolik
„Ti si princ glazbe”, rekao je jedan prijatelj drugom, davši si oduška u svom materinjem njemačkom jeziku. Žamor gomile ispod uzdizao se k njima u noći. Nalazili su se u Bathu, mjestu gdje su ljudi dolazili kupati se u vodama za svoje zdravlje, ali najviše kako bi uživali u luksuznom životu engleskih toplica. „Vole te više no ikoga još od vremena našeg briljantnog sunarodnjaka, Handela.“ „To je jako ljubazno od tebe, Wilhelme“, odgovori mu prijatelj, čovjek u svojim kasnim srednjim godinama, „Handel će uvijek biti moj učitelj.“ Bio je čuo Mesiju po prvi put, u Engleskoj.
Njegov je prijatelj Wilhelm Herschel i sam bio skladatelj određenog ugleda, no odrekao ga se za učenje u drugoj vrsti reda, drugom kontrapunktu. Pozvao se na neke veze kako bi postavio teleskop na svoju kuću. Bio je visok četrdeset stopa. Sam ga je izgradio.
„Pogledaj, Joseph!“ reče, a starac se sagne kako bi pogledao kroz okular.
„Što vidiš?“
„Vidim svjetlost u obliku diska. Zvijezdu?“
„Svijet poput našeg, iza Saturna, koji se vrti oko Sunca.“
„Gott im Himmel! Kako se zove?“
„Nazvao sam ga Georgium Sidus, po našem slavnom kralju.“ Bio je to kralj George III. „Engleski kralj njemačke krvi.“
„Upravo tako.“
Haydn je citat Neka bude svjetlo pretvorio u melodiju
Joseph Haydn napustio je Englesku 1795. i smjestio se u Beču, no čuvao je u sjećanju taj susret s astronomom. Nakon tri godine izronio je sa svojim najpoznatijim oratorijem, Stvaranjem, glazbenom i teološkom meditacijom nad prvim poglavljem Knjige postanka. Kad sam prvi put čuo Haydnovu interpretaciju retka „I reče Bog: Neka budesvjetlost! I bi – svjetlost!”, uz promjenu iz C-mola u iznenadni, preplavljujući C-dur točno na toj riječi – svjetlost, koju pjeva čitavi zbor – naježio sam se, bilo mi je sasvim jasno zašto je Haydnova njemačka publika gromoglasno zapljeskala kad su je čuli na debiju.
Haydnov život nije uvijek bio uzoran. Loše se oženio, a njegova si je žena našla ljubavnika. On je učinio isto nekoliko godina kasnije. U ono vrijeme, u prosvjetljenim salonima i palačama Europe mogli ste učiniti tako nešto i ne biti prezreni, sve dok to ne činite javno. No nikad se nije odrekao svoje katoličke vjere i kasnije kroz život je bio čedan. Molio bi krunicu prije nego bi počeo skladati i svoje je rukopise potpisivao dajući slavu Bogu. Vidio sam jedan od potpisa: Laus Deo et B. V. Ma. et om. s.tis. – Slava Bogu i Blaženoj Djevici Mariji i svim svetima.
Uvijek je bio svjestan da je samo stvorenje
1808. godine, kada je već bio slab od starosti, Bečani su priredili koncert njemu u čast na kojem je izvedeno i Stvaranje. Pjevači su gromoglasno zapjevali na riječ svjetlo i ljudi su zapljeskali, ali Haydn se naklonio sa svoje stolice i pokazao prema gore kako bi ih podsjetio da istinsko svjetlo dolazi samo od Boga. Starcu bi se zamutilo u glavi kad god bi sjeo za glasovir, no još uvijek je bio pun glazbenih ideja kojih se nije mogao osloboditi. „Nisam ništa doli živi klavir”, rekao je žalosno. Bio je više, naravno. Bio je postao utjelovljenje svega najboljeg i najčasnijeg u visokoj kulturi.
Nekoliko dana prije Haydnove smrti Napoleon i njegove vojske granatirali su Beč, a kad je nekoliko granata eksplodiralo u blizini, Haydn je viknuo prestrašenim ljudima sa svog prozora. Rekao im je da se ne brinu jer, tamo gdje je Haydn, ništa im se loše ne može dogoditi. No užas ga je protresao. Ipak, Napoleon nije bio barbar. Nakon što je zauzeo grad, jedan je od njegovih oficira došao u Haydnovu kuću pjevati mu – iz Stvaranja.
Stvaranja skoro nije bilo
Ljudi su mu dali nadimak Papa Haydn. Iako su on i njegova žena bili bez djece, on je trebao biti otac. Uvijek je imao u sebi neku radost: poslušajte njegovu simfoniju Iznenađenje i pokušajte se ne smijati dok glazbenici sviraju svoje lijepe scherze!*
Haydnovo je djetinjstvo moglo biti jako sretno da nije imao talenta. Njegovi otac i majka, predani katolici, vrlo su rano primijetili da je Joseph briljantan dječak. Herr Haydn nije mogao čitati note, ali jest svirao austrijske narodne pjesme na violini i harfi i jednog je dana vidio Josepha kako povlači jedan štap po drugome, u savršenom ritmu. Osim toga dječak je prekrasno pjevao visoke tonove, svi su bili čisti i točni. Neki rođak koji ga je čuo kako pjeva, odveo ga je u Beč na školovanje. O njemu je Haydn kasnije rekao: „Pljuskao me više nego pekar tijesto.” Tada je imao šest godina i nikad više nije živio sa svojim roditeljima.
Joseph Haydn bio je u Bečkim dječacima
U osmoj godini nalazimo ga u bečkoj školi sv. Stjepana. Možda ste čuli za Bečke dječake, zbor te škole. Zbor je imao velik ugled i u Haydnovo vrijeme, no njegov maestro, Karl Georg Reuter, bio je strog čovjek koga je kod dječaka zanimao samo glas. Nije mu davao lekcije iz komponiranja. Hrana je bila oskudna te je možda zato Joseph uvijek ostao sitnije građe i glas mu nije mutirao do osamnaeste godine.
Jednog je dana Joseph ostao unutra dok su ostali dječaci bili vani i grudali se. Njegov je um bio izgubljen u glazbi. Frau Reuter bila je baš krenula prema vratima kako bi odnijela škare oštraču noževa, kad je Joseph povikao: „Nešto gori u kuhinji!” Bila je to zadnja mršava porcija gulaša u kući. Gospođa je ostavila škare na stolu, a Joseph ih je dokono uzeo te rezuckao u zraku slušajući zvuk i ritam željeza. Kad su se dječaci vratili u kuću, rumeni od trčanja i zabave, Joseph se prikrao iza leđa jednom od dječaka i cak! Dječak je ostao bez repića. To je prouzrokovalo tuču među dječacima, a zatim je ušao Reuter.
„Moram te kazniti“, rekao je posežući za svojim štapom.
„Nema potrebe”, rekao je Joseph. „Odlazim!”
„Ne prije nego te izbatinam”, rekao je maestro.
Joseph je uistinu otišao i, da nije njegovog genija, nevjerojatne energije i sposobnosti da radi marljivo i dugo – dvanaest do četrnaest sati dnevno kad je bio dječak, nikad ne bismo čuli za njega. Godinama kasnije rekao je da je morao biti originalan kako bi preživio. Nije imao koga imitirati pa je morao stvarati.
Zapanjujuće je pomisliti koliko smo često bili blizu da ostanemo bez Haydna, a dobijemo tamu.
Dobar prijatelj i iskren čovjek
Što je Haydn učinio za simfoniju? Stvorio ju je. Modernu komornu glazbu? Isto. Njegova je slava doprla do kraja svijeta. Godine 1815., ljudi u Bostonu, od kojih ga većina nije nikad vidjela, a u doba kad još nisu postojale snimke, osnovali su Društvo Handela i Haydna koje postoji i danas. Bilo je nemoguće zamisliti kulturu bez glazbe, bez glazbenika u svakom gradu koji su mogli oživjeti skladbe.
Tolika popularnost mogla vam je udariti u glavu, no čini se da se to Haydnu nije nikad dogodilo. Priznavao je svoj dug prema drugima – Carlu Philipu Emmanuelu Bachu primjerice, velikom sinu još većeg skladatelja. Privlačio je druge svojom toplinom i entuzijazmom. Beethoven je bio jedan od njegovih učenika, i Mozart, mnogo mlađi, bio mu je blizak prijatelj. Pisao je starijem Mozartu, uvjeravajući ga u genij njegova sina: „Pred Bogom i kao iskren čovjek kažem Vam da je Vaš sin najveći skladatelj kojeg poznajem bilo osobno ili po imenu. Ima ukusa i, povrh toga, najdublje poznavanje kompozicije.”
I Mozart je imao visoko mišljenje o njemu
Iskreni Mozart imao je jednako visoko mišljenje o Haydnu. Jedne je večeri Mozart bio prisutan na izvedbi jednog od Haydnovih djela, a neki čovjek u publici nije se prestajao žaliti.
„Ja to ne bih učinio“, rekao je.
„Ni ja“, rekao je Mozart. „To je zato što se ni Vi ni ja ne bismo mogli dosjetiti nečeg tako savršeno prikladnog.”
Mozart je jednom posvetio šest kvarteta Haydnu nazivajući ih svojim šestorim sinovima i zamolio Haydna da se prema njima odnosi ljubazno, kao otac. Haydn je učinio i bolje od toga. Kad je Mozart umro, Haydn je revno nastojao utvrditi Mozartov ugled u Engleskoj gdje još nije bio cijenjen. Bio je „daleko veći od mene”, rekao je Haydn, i dodao kako bi se, da svijet zna koliko je velik Mozartov genij, narodi borili međusobno ne bi li sebi prisvojili ovaj tako dragocjen dragulj. Zatim je pisao Mozartovoj udovici i ponudio glazbenu poduku za njihova dva malena sina. To je obećanje i održao.
Iznad svega, Haydn je uvijek svjedočio radost vjere
„Hin ist alle meine Kraft”, pisao je ostarjeli Haydn, „alt und schwach bin ich.” – „Napustila me sva moja snaga; star sam i krhak.” No nije bio turoban u srcu. Kada su ga upitali o živosti Stvaranja Haydn je rekao da ne može Boga zamisliti nikako drugačije nego kao biće bezgranične moći i dobrote. Takva dobrota, rekao je, ispunjala ga je tolikom radošću, da je „mogao napisati čak i Miserere u tempu allegru.”
„Izazivam svakog kršćanina“, napisao je kritičar i Haydnov prijatelj, „koji je čuo Gloriju ovog skladatelja na Uskrs, da ode iz crkve, a da ne osjeća kako mu se srce širi od svete radosti.”
Možda jednog dana i mi doživimo takvo iskustvo!
Anthony Esolen – CERC
Prevela: Emanuela Matijaca
Foto: Geert Pieters – Unsplash
*scherzo [ske’rco] (tal. šala) – naziv za tip stavka u brzom tempu u umjetničkoj instrumentalnoj glazbi
