U mladosti sam naivno trošio od Boga dano, dragocjeno, vrijeme na maštanja o tzv. „ljubavi“. Provodio sam vrijeme često s društvom u kojem se sviralo svaku večer, pilo, pjevalo, družilo. Mnogi su se nesretnici iz društva, a bilo ih je doista mnogo izranjenih rastavama, napuštenošću i lošim obiteljskim odnosima, drogirali, tražili „ljubav“ i „izlaz“ na sve moguće načine, pa su alkohol, razne droge i promiskuitet bili svakodnevnica.
New Age je bio prisutan na razne načine, želja da se bude „kao bog s jedne strane“, sinkretizam s druge strane… čaranja, spiritizmi i horoskopi, hard rock i metal glazba bili su naivna mladenačka svakodnevnica. To je društvo bila sljedeća generacija iza tzv. generacije „djece cvijeća“ iz 1968. i mnoge zasade ovih spomenutih gajile su se i ovdje: slobodno življenje, nesputanosti, razne nečistoće, neurednosti života, bludnosti itd. Iz bliže povijesti moglo bi se pomisliti da je New Age počeo 1960-tih… no zapravo je već u rajskom vrtu započeo neposluhom Bogu, od zmije zavedenih nesretnika, Adama i Eve.
New Age ne poznaje ljubav
Iako mi je tijelo sirovim nagonima i strastima rane mladosti diktiralo i bilo opasno blizu potencijalno nemoralnom, promiskuitetnom putu društva oko mene koje je tako činilo, usprkos i činjenici da sam u to vrijeme, još kao odgajani ateist, svoj duh vezao uz ideologiju bezboštva… ipak sam duboko u srcu osjećao da to nije ispravan put. Nisam znao objasniti zašto, ali nisam mogao (pre)davati svoje tijelo bez, tada sam mislio, barem „osjećaja ljubavi“. Danas razumijem da tada nije u pitanju bila nikakva ljubav nego tek puki osjećaj trenutne zaljubljenosti, a shvaćao nisam da je prava ljubav – ne osjećaj – već odluka, žrtva i sebedarje.
Tijela vaša udovi su Kristovi
Braćo! Ne tijelo bludnosti, nego Gospodinu, i Gospodin tijelu! Tà Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti snagom njegovom. Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!
(1Kor 6, 13c-15a, 17-20)
Čitajući gornje retke koje je sv. Pavao pisao crkvi u Korintu, sjetio sam se više (ne)zgoda koje su mi se događale kroz godine, pri čemu sam odbijao biti intiman s osobama suprotnog spola koje su planirale „zabavu za jednu noć“. Ono što mi se urezalo u sjećanje: nikada ružnijih niti grubljih riječi u životu nisam čuo nego od tih, životom izranjenih, nesretnica. Kao da se sam pakao otvarao i izlazio na njihova usta. Bili su to više nego jasni znakovi da je potreban moj nužan obrat i odmak od ovakve nemoralne stvarnosti. Premda sam godinama ranije odbijao priznati postojanje pakla i đavla, bilo je očito da pakao zaista postoji, i to ne samo kao duhovni (onostrani) pojam u kojeg vjeruješ ili ne, nego postoji već ovdje, u materijalnoj stvarnosti na zemlji.
Nasljedovati Krista znači darovati sve svoje biće, svoje „srce“ čovjeku – patniku pored sebe – čistom, svetom ljubavlju.
Duh oživljava tijelo
Ako je moje tijelo „hram Duha Svetoga koji je u nama“, onda nema više mjesta za bilo kakvu pomirbu ili toleriranje grešnih misli, još gore riječi ili djela koje nam priječe pogled na staze Božje.
„Čistoća je slava ljudskog tijela pred Bogom. Ona je slava Božja u ljudskom tijelu.“
(papa Ivan Pavao II na Općoj audijenciji 18. ožujka 1981. god.)
Imajući u vidu sve ranije izrečeno: kako povijesno iskustvo Crkve, tako i vlastito tegobno iskustvo, jasno je da se tijelo koje je Stvoritelj tako dobro stvorio, vazda opire podčiniti Duhu i Njegovim zakonima morala. Iako s divnom svrhom stvoreno, tijelo uvijek ima loša nagnuća pobune protiv Stvoritelja koji je sve dobro stvorio i ono je stalan prostor za unošenje zla u čovjekov život.
Katolička Crkva daje tijelu sasvim primjereno mjesto – u konačnici – sam se Spasitelj, koji je glava te Crkve, UTJELOVIO u ljudsku stvarnost. Tijelo je bitno za čovjekov život na zemlji zbog mogućnosti međusobne komunikacije i iskazivanja sebedarja drugima, treba ga njegovati, voljeti, brižno čuvati, jer nam je i tijelo dao Stvoritelj, ali nikada ne zaboravljati da je Duh onaj koji oživljava to tijelo i da bez Duha nema života u tijelu.
Ljubiti i biti ljubljen!
Mi smo stalno naučili nešto davati… ali da bismo mogli davati ljubav, najprije je moramo naučiti primati!
Utemeljitelj zajednice „Molitva i Riječ“, prof. Tomislav Ivančić, govorio je da nitko od nas ne zna što je bilo prije našeg začeća i nitko ne zna sa sigurnošću što će se zbivati nakon njegova preminuća te da se između ta dva upitnika događa čovjekov život na zemlji. A tu je važno samo jedno: ljubiti i biti ljubljen! Jer ljubav je sve što će poći s nama. Ni kuće, ni auti, ni djeca, ni bračni drug, niti novci… Ostat će sve to s ove strane rijeke života. Ljubiš ljude i sebe? Ljubi! Ali ako iz boce natočiš dvije-tri čaše vode žednima, boca će ti se brzo isprazniti. Primaj ljubav s izvora koji ne presušuje…
Isus mu je ime. Amen!
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Andy Bodemer – Unsplash
