Što sam naučila odrastajući uz nogomet

nogomet

Nogomet mi je jedna od najljepših uspomena iz djetinjstva

U malenom, vlažnom podstanarskom stanu ležim uz roditelje i širom otvorenih očiju gledam Roberta Baggia kako prilazi lopti. „Tata, za koga mi navijamo?“ pitam prije nego se uvjerim treba li se veseliti skorom pogotku mog nogometnog uzora. Znala sam da tata voli Maradonu, a nikako nisam htjela biti na njemu suprotnoj strani. On me učio da uvijek navijamo za bratske ekipe, za slabije i za one u koji su uvijek bili favoriti iz sjene. Tišina je parala srpanjsko popodne, a ja sam čvrsto zatvorila oči i stisnula svoj plavi novčanik Italia 90., svježi rođendanski poklon kojeg nisam ispuštala iz ruku.

To polufinale mog prvog Svjetskog prvenstva ostat će mi jedna od najljepših uspomena iz djetinjstva. Tu je počela moja ljubav prema nogometu. Iako sam na Maksimiru prvi put bila s 2 godine i 2 mjeseca (na Univerzijadi, zahvaljujući tati navijaču) sjećam se tek svoje prve utakmice s ocem. Bila je to ujedno i prva utakmica slobodne Hrvatske. Prva utakmica Hrvatske nogometne reprezentacije, kojoj je nasuprot stajao SAD. Znala sam da smo jači i da ćemo se veseliti. Rekao mi je tata da će nakon toga uslijediti politički potezi, da će svijet čuti za nas i da je nogomet najbolji ambasador Domovine. Zaista, tako je i bilo… Nogomet je, ma što o njemu mislili i ma što o njemu ljudi govorili – pokretač ovog naroda.

Nogomet je bio pokretač obrane obitelji i Domovine

Otkada postoji ljudi i svijeta – postoji i izražavanje mišljenja. Stavovi koji su se nekoć dijelili u grčkim polisima, po rimskim forumima i na srednjevjekovnim trgovima… u prošlom su se stoljeću dijelili na nogometnim stadionima. U vrijeme kada je imati stav, a posebice domoljuban, bilo zabranjeno – stadion je bila oaza. U vrijeme kada se zbog rodoljubnih pjesama u zatvoru završavalo, netragom nestajalo i mučenički ginulo – glasno je navijanje bilo lijek za ranjenu dušu napaćenog naroda.

Nogomet je bio pokretač obrane obitelji i Domovine: na blagdan Gospe Fatimske predratnih devedesetih jedna slika sa stadiona pobudila je zanos koji se nije dao ugasiti. No, ne dajmo se zavarati da je nogomet „samo“ rodoljublje i domoljublje. Iz njega i kroz njega – vjerovali ili ne – možete naučiti mnogo o Bogu i odnosu s ljudima. O svom duhovnom životu, manama i napretcima. Kako?

Nogomet me uči vjernosti

Rijetko ćete naći navijača koji je kroz život mijenjao tim za koji navija. Također, za podršku svojima, spreman je ići kroz kišu, snijeg ili žegu. Pravi navijač ostaje uz svoje u dobru i u zlu, u pobjedi i porazu.
Živeći gotovo 20 godina tik do Zračne luke Pleso nebrojeno puta sam, s još četiri djevojke, išla dočekati naše Vatrene – nakon poraza. Nikoga ondje nije bilo osim nas. Nekada je bila večer, ponekad su kasnili – ali uvijek ih je obradovala naša podrška, molitva i pokoje pismo ohrabrenja. „O, cure, i danas ste tu!“ – rekao nam je jednom tragičar zadnje utakmice na Euru u Portugalu. „Naravno da smo tu.“
…A što tebe i mene priječi da se ovako borimo za naše brakove, za naše obitelji?

Nogomet me uči zajedništvu

Znam, sigurno ćete reći da je zajedništvo kada igra reprezentacija, a evo nas sutra: sjever protiv juga i jug protiv sjevera. No, iskustvo me posramilo. Jedne sam subote putovala vlakom prema Splitu gdje smo išli podržati naše. No, ubrzo sam shvatila da bi moglo doći do problema jer su se u vlak ukrcavali Torcidaši. Za par minuta susreli su se s nama, zagrepčanima, i srdačno se pozdravili s voditeljem naše navijačke skupine. „Šta si ti mislila?“ – pitali su me. „Pa iskreno, da će biti problema.“ – rekla sam posramljeno. „Kakvih problema bi bilo, pa mi smo ista država?“ Iznuđene političke tenzije nisu uvijek istina, ovo je bila moja lekcija o bratstvu. Tu sam i naučila uvažavati drugoga.

Nogomet me uči Božjoj volji

Sjećam se prvenstva u Koreji i Japanu. Nakon što smo propustili Euro 2000., očekivanja su bila velika. Prvo svjetsko nakon bronce. Živkovićev karton, jadna igra protiv Meksika, bljesak nad Italijom… i pad na Ekvadoru. Ne znam koliko sam tu molila i Boga zapitkivala kako to da nismo pobjedili, a bolja smo momčad od njih? Zaslužili smo. Nisam mogla vjerovati da se to događa.

Deja vu se ponovio, u većem intenzitetu, kada sam sa današnjim suprugom, a tada dečkom išla na Trg gledati onu kobnu utakmicu Hrvatska – Turska 2008.. Momčad koja nema taktike, spretnosti niti talenta kao naši (za koje smo osjećali da mogu daleko dogurati) prošla je na račun našeg psihološkog pada dalje. Bože, zašto?

Eto, danas kada iščekujem svoju Hrvatsku da zaigra u finalu svih finala – znam zašto. Božji putevi često su nedokučivi. Ali ako u padu i podizanju grlimo Njega, slast Prisutnosti ne može izostati.

Nogomet me uči Davidovim pobjedama

Najljepša čar ovoga sporta je vidjeti malene i naoko neznatne kako pobjeđuju divove. Često su ti divovi poput Biblijskih Golijata: napuhanci bez pokrića. A skromni i ponizni samo Božjim potezima ruše i naizgled nemoguće situacije. Nije li i to poseban užitak? Dopustimo Bogu da budemo njegovi Davidi.

Nogomet me uči borbi do kraja

Najbolji lijek protiv samosažaljenja je ustrajnost s pogledom na krajnji cilj. Sam je Gospodin tri puta pod teškim križem pao i podigao se znajući svoj krajnji cilj i u potpunoj se ljubavi, žrtvi i boli predajući Bogu Svemogućemu.

Tako mi se čini da na nogometnoj pozornici veličinu pokazuju oni koji se nakon beznadne situacije uvijek uspiju podići. Sjetim se uvijek neponovljivog Alessandra Del Piera koji bi u Juventusu redovito zabijao u posljednjim minutama susreta. Bez obzira gubila ili pobjeđivala njegova momčad.

I na ovom prvenstvu ljudi pitaju što je to s našom Hrvatskom drugačije? Reći ću vam. Iz situacije u kojoj gube s golom zaostatka više se puta vraćati u igru i onda pobjeđivati – to je jasan pogled na cilj. Jasna motivacija, jasna vjera. Jesmo li mi takvi u svom duhovnom životu? Prepuštamo li se očaju, krivimo li druge za svoje neuspjehe ili pak čekamo da ih netko drugi riješi?

Nogomet me uči da su moji suigrači – moja braća

Divno je gledati kako naši reprezentativci jedan drugog oslovljavaju s “brate.” I zaista to misle. Vratar im nije vrijedniji od napadača ili pak veznjak od beka. Također, uskaču bratu u nevolji i u ljubavi se opominju – za dobro krajnjeg cilja – pobjede.
A mi? Kakvim očima gledaš braću s kojom nedjeljom blaguješ za Stolom Gospodnjim? Držiš li leđa svome bratu ili ti je to nož u rukama? Opominješ li u Istini ili podržavaš autogolove da se nekom ne zamjeriš?

Nogomet me uči ne zadovoljiti se osrednjošću

Još jedna divna odlika sportaša koju bi bez imalo skromnosti trebali imati i vjernici katolici. Sportaši ne igraju utakmicu „samo da prođe“ ili pak da „nekog ne povrijede“. Igraju na pobjedu. Na sve ili ništa, bez kalkulacija i dajući cijeloga sebe. Mnogi se pitaju odakle snaga našim nogometašima da trče tri utakmice zaredom produžetke. Zar ne znate da nam himna završava sa „dok mu živo srce bije!“? Također, nogomet ne broji ljepotu igre, nego u povijest zapisuje konačan rezultat – on je ionako na kraju jedini bitan. Kakvi smo mi u borbi za Raj? Zadovoljavamo li se tek šetnjicom kroz ovozemaljski život i računajući na Božje Milosrđe preuzdano zazivamo Čistilište? Ili ćemo od danas početi živjeti za Raj…dok nam živo srce bije?

Nogomet me uči vjerovati u bolje sutra

Gledajući, naposlijetku, kao i one 1998., ove dane prožete zajedništvom iseljene i matične Hrvatske – osjećam ponos. Vidim onu nadu koju su nam zabranili gledati. Vidim sjaj zajedništva koji povezuje različitosti. Vidim čak i vjernost onih koji su sumnjali; spremnost na prihvaćanje Božje volje, dok god naši srce na terenu ostavljaju. Radosno promatram i sve koji su u vlastitom životu odlučili izaći iz prosječnosti i biti najbolji u onome što čine. Boriti se za svoju dušu, predati je Gospodaru talenata!

Kažu da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. I ja se, s navijačkim stažem od 28 godina, sportsko-novinarskim stazem, amaterskim treninzima od 9 godina, te tisućama klupskih i reprezentativnih utakmica u očima – slažem. Ako je sporedan u našem životu i ako ga kroz odgoj svojoj djeci usmjerimo ka Bogu – postaje i najvažnija sporedna stvar. Kada je Bog na prvom mjestu – sve ostalo je na svom mjestu.

Dragi Hrvati!

Ne želim se probuditi iz ovog srpanjskog sna! Neka moja Domovina ovako nastavi tražiti lice Božje! Neka se nastave ove rijeke blagoslova! Neka brat ostane uz brata! Neka ovaj san postane naša stvarnost, naša svakodnevica! U vremenima zadnjim to će nam dati radost u Imenu Isus, u onom finalu u kojemu će Srce Bezgrješne trijumfirati!

Bog s vama!

Ivana Foretić – Žena vrsna


Foto: Maja Tenšek