Sva moja djeca rođena su s otprilike tri godine razlike, što izgleda kao da se zaista revno služimo prirodnim planiranjem obitelji. Zapravo se jednostavno radi o tome da dosta dugo dojim svako dijete, a i Bog je očito naumio dati nam dijete svake tri godine. Što se nas tiče, mi smo općenito otvoreni životu i zapravo mi je vođenje kalendara plodnosti jako stresno. Jednostavno, ne volim brojke. U svakom slučaju, želim reći da je tri godine dovoljno da zaboravim koliko novorođenče okrene život naglavačke.
Majčinstvo zahtijeva i tvoj zadnji atom
U proteklih nekoliko tjedana redovno mi na pamet padaju stvari poput: „Ajme, zaboravila sam koliko je ovo naporno” i „Baš me zanima kad će mi se ponovno dati probijati kroz Ikeu zbog novih ormara za dječju sobu, kad smo već bili toliko pametni da smo bacili stare za vrijeme velikog ljetnog pospremanja.” Čak sam poželjela majicu s natpisom „Jedino što sam danas radila je dojenje ove male, slatke bebe!” Negdje u sebi znam da svi planovi otpadaju jednom kad dobijete novorođenče, ali ipak to uvijek smetnem s uma. Zaboravim da majčinstvo zahtijeva da date zadnji atom sebe.
Čini mi se da je to vrlo lako zaboraviti, jer djeca postaju sve neovisnija, kako su starija. U jednu ruku postaju sposobna brinuti o sebi, što je dobro i prirodno. Tako se nedavno moj sin ponosno prvi put sam odvezao biciklom na nogometni trening. Vratio se kući i ponosno nam ispričao što je vidio na svojoj kratkoj avanturi: životinju koju je pregazio auto, stariji par kako gleda tv u garaži i velikog psa koji je lajao na njega. Mame se, naravno, vesele tome da djeca više ne ovise toliko o njima, a one su gotove s trudnoćama, pelenama i dječjim tantrumima.
Roditi dijete, znači krenuti ispočetka
S druge strane, roditi dijete kao što sam ja nedavno, znači krenuti ispočetka. Ponoviti sve. Imam 35 godina, troje djece na prijelazu iz osnovne u srednju školu i realno gledajući, stvarno više nemam vremena za to! Da vam bolje dočaram, moja slatka curica je sa svojih sedam tjedana bila već na sedam plivačkih natjecanja. Sedam! Navečer ju dojim dok odgovaram na teška pitanja o raju i spasenju. Mijenjam joj pelene i istovremeno telefoniram s doktorom o lijekovima za drugo dijete. U jednom trenutku s mužem razgovaram o užasavajućim naznakama puberteta, a već u sljedećem o slatkim, malim napretcima naše bebe.
Roditeljstvo te zaista obuzme. Pogotovo kad vam dolazi nova beba, a stvarno pogotovo kad vam dolazi novorođenče, a već imate malu djecu.
Dakle, stala sam na tome kako je lako (barem meni) upasti u zamku razmišljanja o budućnosti kada neću trebati raditi ovo ili ono; zamku maštanja o lagodnom životu bez jastučića za dojenje ili teturanja po mraku u 3 sata ujutro jer moje četvero djece mora stići na zagrijavanje na bazen na drugom kraju grada u 7 i 30. Ako ćemo iskreno, iz vlastitog iskustva sam naučila da je otvorenost životu mnogo više od žurbe da dostigneš ili se ograničiš na određeni broj djece (koliko drugi katolički roditelji smatraju da bi trebalo imati), kako bi se svi oni osamostalili do moje 42. godine, kada počinje onaj pravi život. To je (srećom) mnogo više od samog broja, velikog ili malog. Ako živimo za budućnost, propuštamo ljepotu sadašnjosti, a tko nas može više naučiti o tome, nego bebe koje ovise o nama?
Ako živimo za budućnost, propuštamo ljepotu sadašnjosti
Velika pretpostavka modernih vremena jest da bebe sputavaju žene. Na neki način to i rade, prekidaju karijere, mijenjaju planove o studiranju (barem moj jesu), a osim toga puno kakaju i plaču. Obitelj se snalazi sasvim dobro, svi su prerasli pelene, mogu si sami napraviti sendvič i onda – šok! Evo zahtjevne bebe! Stiže sve ispočetka, u 35. godini. Stižu roditeljski sastanci s bebom u naručju. Stiže puno, puno razgovora s drugim mamama u školi koje zanima zašto ste se odlučili na peto dijete kada vam najstarije ima 12 godina, a osim toga imate i posvojenu djecu.
Zatim, ozbiljna razmišljanja o tome kako je prije obitelj imala jednostavnu rutinu koju smo odbacili zbog tog tako malog, a moćnog bića koje je sada glavno u kući. No, Božji plan za brak podrazumijeva otvorenost životu, koliko god je ludo imati dijete koje si ne zna samo napraviti sendvič. Što da onda mi katolici mislimo o svemu tome?
Papa Ivan Pavao II. je u svom Pismu obiteljima napisao:
“Proces od začeća, preko rasta u majčinoj utrobi, do rođenja daje vremena za prihvaćanje novog stvorenja kao dara. Ono to zaista jest, od samog početka. Može li to krhko i nemoćno biće, potpuno i s punim povjerenjem ovisno o roditeljima, biti shvaćeno kao išta drugo? Novorođeno dijete daruje se roditeljima samim svojim dolaskom na svijet. Njegovo postojanje je već dar, prvi dar Stvoritelja stvorenju.”
Novorođenče je ogledalo dobrobit obitelji
Kao što se dobrobit supružnika ispunjava u bračnoj ljubavi, uvijek spremnoj dati i primiti novi život, tako se i dobrobit obitelji ispunjava kroz tu istu bračnu ljubav, utjelovljenu u novorođenom djetetu. Novorođenče postaje dar svojoj braći, sestrama, roditeljima i cijeloj obitelji. Njegov život postaje dar upravo za one koji su mu darovali život i koji ne mogu, a da ne osjete njegovu prisutnost, sudjelovanje u njihovom životu, njegov doprinos njihovoj dobrobiti, kao i dobrobiti obiteljske zajednice.
O, kako je to predivno! Dobrobit. Obiteljska zajednica. Dar braći i sestrama. Devet mjeseci da se prihvati dijete kao taj dar. Ove duboke i bezvremenske istine nadilaze glasove naše kulture koji šapuću ženama kao ja da bi trebale završiti s tim, da je glupo počinjati ispočetka, da su stvari kao žrtva precijenjene i da biti samo mama nije dovoljno. Dokaze vidim u vlastitoj obitelji, opet iznova. Nije da toliko uživam u mijenjanju pelena, ali ništa ne može zamijeniti prizor starije djece kako novorođenče obasipaju poljupcima ili način na koji me moj trogodišnjak po cijele dane moli da svoju malu seku pridrži. Moj suprug i ja očito nećemo ići na luksuzna putovanja u svojim četrdesetima, ali ćemo se družiti sa dobrim ljudima. Ljubav umnožava, proširuje, smekšava i mijenja.
Rođena u već dovoljno velikoj obitelji, moja kći je dar od Boga. Meni, mom suprugu, svakome od naše djece. Sa samo sedam tjedana, ona samim svojim postojanjem značajno doprinosi dobrobiti naše obitelji, što donosi puno radosti.
Znači, da, umorna sam i nisam baš učinkovita. No, ako pitate bilo koga u našoj kući, reći ćemo vam da smo proveli zaista nevjerojatno ljeto.
National Catholic Register
Prevela: dr.sc. Danijela Janjanin
Foto: TeiTo
