Sveta euharistija bila je središte života svetog pape Ivana Pavla II., a znamo i da je središte Crkve. Njegova privrženost euharistiji bila je očita onima koji su sudjelovali s njim na misi ili koji su ga vidjeli tijekom euharistijskog klanjanja. U svojoj knjizi St. John Paul the Great: His Five Loves (op. prev. Sv. Ivan Pavao Veliki: Njegovih pet ljubavi) Jason Everet citira promatrača: „S ljubavlju se zadržao nad svakim slogom kojim se prisjeća događaja Posljednje večere kao da su mu te riječi bile nove. Slijedio bi riječi posvećenja s dubokim poštovanjem.“
Everet nastavlja objašnjavajući da je Ivan Pavao II. postao svećenik upravo zbog žive prisutnosti Krista u euharistiji: „Za mene, misa čini središte moga života i svakog moga dana… ništa mi ne znači više niti mi pričinja veće zadovoljstvo od slavljenja mise svakoga dana i služenja Božjem narodu u Crkvi.“ S obzirom na njegovu veliku ljubav prema svetoj euharistiji, ne bi trebalo biti iznenađujuće da je posvetio encikliku toj temi.
Središte kršćanskog života je Isus Krist
Na Veliki četvrtak, 17. travnja 2003. godine, tadašnji papa Ivan Pavao II. objavio je svoju encikliku Ecclesia de Eucharistia o odnosu euharistije i Crkve. To je bogato, smisleno i prekrasno razmišljanje o teološkoj povezanosti euharistije i Crkve. To je enciklika vrijedna čitanja i molitve svaki put iznova. Započinje: „Crkva crpi svoj život iz euharistije.“
Ova istina nije jednostavno izričaj svakodnevnog iskustva vjere, nego sažetak središnjeg otajstva Crkve. Na različite načine ona u radosti doživljava trajno ispunjenje obećanja: „I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20) Ali u svetoj euharistiji, po pretvorbi kruha i vina u Gospodinovo tijelo i krv, ona se u toj prisutnosti raduje velikom radošću. (Ecclesia de Eucharistia 1)
Sveti Ivan Pavao II. ide u središte kršćanskog života, a to je Isus Krist. On nas podsjeća da je Kristovo obećanje da će biti s nama „do svršetka svijeta“ opipljivo i da se istinski pokazuje u svetoj euharistiji. Crkvi se daje žrtva križa i prava hrana kroz tijelo, krv, dušu i božanstvo Isusa Krista koji se uprisutnjuju kroz svećenikove riječi pretvorbe. To je trenutak kada Krist dolazi i tjelesno služi svome narodu kao nikada nigdje na ovome svijetu. Ovo je lako zaboraviti, ali Ivan Pavao II. želi da se Crkva sjeti tko nam je darovan. On dalje nastavlja citirajući Lumen Gentium 1, 1: „Presveta euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista, naš Vazam i živi Kruh. On po svom Tijelu, Duhom Svetim oživljenom i oživljavajućem, daje ljudima život.“
I vjernici trebaju sudjelovati u euharistiji!
Sveta misna žrtva ne nudi se samo kroz ministerijalno svećenstvo. Dok je hijerarhijsko, poznato i kao ministerijalno, svećenstvo ustanovio Krist samo za muškarce, svi kršteni članovi mističnog Tijela sudjeluju u službi Krista kao svećenika, proroka i kralja. Ponovno se osvrćući na Lumen Gentium „vjernici, pak, snagom svojega kraljevskog svećeništva, sudjeluju u prinošenju euharistije“ dok su zaređeni svećenici ti koji „vrše euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi te je u ime svega naroda prinose Bogu“.
Sveti Ivan Pavao II. često objašnjava uloge unutar Crkve kako bi uveo ljude u dublje shvaćanje njihovog krsnog poziva i da bi objasnio razliku između muškog ministerijalnog svećenstva i zajedničkog svećenstva. Svi vjernici su pozvani prinositi euharistijsku žrtvu zajedno s ministerijalnim svećenstvom tijekom mise. Vjernici ne izgovaraju riječi pretvorbe, ali oni Ocu uzdižu srca, misli, tijela i duše posredovanjem Velikog Svećenika, Isusa Krista.
Žene euharistije
Kako Crkva ne bi opet bila optužena da je protiv žena, što je izričito lažno, sv. Ivan Pavao II. posvećuje cijelo poglavlje u enciklici Ecclesia de Eucharistia „ženama euharistije“ po našoj Gospi. Najveća ljubav, odanost i poštovanje Crkve za žene je vidljiva kroz Mariju. Uzmimo u obzir da je naša Gospa živjela euharistijski život prije svih. U prekrasnom odlomku Ivan Pavao II. objašnjava: „U određenom je smislu Marija živjela svoju euharistijsku vjeru i prije ustanovljenja euharistije budući da je prinijela svoje djevičansko krilo za utjelovljenje Riječi Božje.
Euharistija se, dok upućuje na muku i uskrsnuće, istodobno nalazi u kontinuitetu s utjelovljenjem. Marija je u Navještenju začela Sina Božjega u fizičkoj stvarnosti njegova tijela i krvi, anticipirajući u sebi ono što će u određenoj mjeri sakramentalno biti ostvareno u svakom vjerniku koji, pod prilikama kruha i vina, prima tijelo i krv Gospodnju.“ (Ecclesia de Eucharistia 55)
Žena je ta koja služi kao prvi primjer i vodič primanja Kristova tijela, krvi, duše i božanstva u svetoj euharistiji. Ne može biti više za ženu od toga! Crkva se stalno okreće Mariji kao primjeru i obje djeluju kao naša Majka.
Jasno je da je ova enciklika iscrpljujuća i obuhvaća mnoštvo sakramentalne i crkvene teologije. Ona je, za vjernike, izvor rasta u njihovoj ljubavi prema našem Gospodinu u svetoj euharistiji. To je najviše otajstvo naše vjere i središte naših života. „Ona je žrtva Križa koja se ovjekovječuje kroz stoljeća.“ (Ecclesia de Eucharistia 11) Najvrjedniji dar darovan Crkvi po Kristu u svetoj euharistiji.
Bog je čekao na tebe
Kada Crkva slavi euharistiju, spomen-čin smrti i uskrsnuća svoga Gospodina, ovaj je središnji događaj spasenja stvarno prisutan te se „vrši djelo našega otkupljenja“. Ova je žrtva toliko odlučujuća za spasenje ljudskog roda da ju je Isus Krist izvršio te se je vratio Ocu tek nakon što nam je ostavio sredstvo po kojem ćemo u tome sudjelovati, kao da smo i prisutni. Tako svaki vjernik može na njoj sudjelovati te iz nje trajno crpiti plodove. (Ecclesia de Eucharistia 11)
Krist je htio da možemo sudjelovati u vazmenom otajstvu čak i 2000 godina poslije. Ostavio nam je ovu žrtvu i hranu do kraja vremena. To je ono što sv. Josemaria Escriva misli kada kaže: „Kada prilaziš svetohraništu, sjeti se da je Bog čekao na tebe dvadeset stoljeća.“ Zastani na trenutak ili dva i meditiraj nad ovom istinom koja ulijeva strahopoštovanje.
Lako je biti uvučen u zauzetost naših života ili misliti da je važna naša stalna služba i pokret. Milosrđe i samopožrtvovnost su plodovi kršćanskog života, ali glavno središte naših života je sveta euharistija. Naša snaga, vjera i ustrajnost dani su nam kroz sakramentalni život Crkve, posebno u svetoj euharistiji. Nemoguće je živjeti puninu kršćanskog života bez primanja samoga Krista u svetoj euharistiji. Sve dolazi od njega.
Kristova žrtva i žrtva euharistije – jedna su žrtva
Crkva trajno crpi svoj život iz otkupiteljske žrtve kojoj pristupa ne samo po vjernu prisjećanju, nego i u stvarnom kontaktu budući da se ova žrtva uvijek iznova uprisutnjuje, sakramentalno se ovjekovječujući u svakoj zajednici koja je prinosi po rukama posvećenog službenika. Na taj način euharistija današnjim ljudima priopćava pomirenje koje je Krist jednom zauvijek postigao za ljude svih vremena. Uistinu, „Kristova žrtva i žrtva euharistije samo su jedna žrtva.“ (Ecclesia de Eucharistia 12)
Djelotvornost križa prisutna je u euharistiji i upravo je u vazmenom otajstvu naše otkupljenje osvojeno. Evo gdje, nakon krštenja, kršćanski život dobiva hranu.
Sv. Ivan Pavao II. bio je papa 27 godina i za to vrijeme Crkvi je dao nebrojeno dokumenata koji su dodani bogatstvu katoličke vjere. Vjernici trebaju dotaknuti ove izvore i upotrijebiti ih na putu svetosti. Ecclesia de Eucharistia vrlo je važan dokument u vremenu kada je jako puno katolika napustilo crkveno učenje o stvarnoj prisutnosti Krista u svetoj euharistiji. To je velika tragedija i duboka pogreška s njihove strane. Sv. Ivan Pavao II. odgovorio je na potrebu za daljnjim promišljanjem i razumijevanjem ovog sakramenta svih sakramenata. Neka na blagdan sv. Ivana Pavla II. rastemo u većoj ljubavi i vjernosti našem Gospodinu u euharistijskoj prisutnosti.
Sv. Ivane Pavle II. moli za nas!
Catholic Exchange
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Žena vrsna
