Većina mojih prijatelja su ateisti i agnostici. Mnogi od njih pripadaju šarolikoj skupini, posve različitoj od „novih ateista“, mirnoj u svojoj nevjeri, bez potrebe grditi one među nama koji vjeruju u Boga. No, imam nekoliko prijatelja koji su nesnošljivi prema vjerskim uvjerenjima.
Tema koja se redovito nameće kroz razgovore jest odgoj djece. Moji prijatelji ateisti mi često govore kako uče svoju djecu da razmišljaju svojom glavom. Kršćani, po njihovom mišljenju, indoktriniraju svoju djecu učeći ih vjeri. Čak i dok nisam vjerovao u Boga, ova dvostruka mjerila su mi bila očita.
Indoktrinacija ili edukacija?
Indoktrinacija, u klasičnom religijskom shvaćanju riječi, znači prenošenje nauka na autoritativan način. Razlika između edukacije i suvremenog shvaćanja indoktrinacije je u tome što se indoktrinirane ne potiče kritički propitivati stvari u kojima su poučeni.
Indoktriniran sam u katoličku vjeru putem Obreda kršćanske inicijacije za odrasle (izvorna kratica RCIA) u svojim kasnim dvadesetima. Doduše, moji učitelji to nisu nazivali indoktrinacijom, vjerojatno zbog negativnog prizvuka koji ta riječ ima u očima suvremenih ljudi. Ipak potican sam pitati i kritički promišljati stvari o kojima sam bio poučavan.
Svaki roditelj uči svoju djecu. To je jedna od temeljnih zadaća roditeljstva. Razlikovanje dobra od zla, istine od laži, uključeno je u tu edukaciju.
Moguće je da postoji dobar dio roditelja kršćana koji svoju djecu ne potiču da kritički promišljaju svoja uvjerenja. No, isto tako sam siguran da mnogi roditelji ateisti stvaraju predrasude kod svoje djece govoreći im o Bogu.
Moguće je ispravno uzvratiti na optužbe o indoktrinaciji uzvraćajući istom argumentacijom ateistima. Ako dijete odrasta u domaćinstvu u kojem se vjerska uvjerenja izruguju i ismijavaju, vjerojatnost da će dijete toj temi prilaziti otvorena uma je znatno smanjena, ako ne i u potpunosti isključena.
Priča s drugačijim krajnjim ciljem
Svakako nisam stručnjak za roditeljstvo, no moje ograničeno iskustvo je zasad uspješno. Pripisujem to činjenici da moja supruga i ja jesmo poticali našu kćer da kritički promišlja o stvarima koje smo ju učili. Poticali smo ju da postavlja pitanja i trudili smo se ponuditi joj odgovore. Trenutno je studentica, snažna u svojoj vjeri upravo koliko smo se i nadali.
Dakako, prilazili smo roditeljstvu pristrano, no koji roditelj to ne čini? Poput roditelja ateista, uvjerenje u to što je istina nam je bitno. No za razliku od roditelja ateista, naš krajnji cilj nije svijest ili samo hvale vrijedna nada da će naša djeca postati dobri ljudi. Krajnji cilj je vjera vječnih duša naše djece.
Izreke 27,17 kažu: „Željezo se željezom oštri i čovjek oštri jedan drugoga.“ To je više od obične metafore koja sjajno zvuči. Razmjenom mišljenja se postaje pažljiviji u promišljanju.
To je razlog zbog kojeg smo supruga i ja uvijek odobravali pitanja naše kćeri. To nije samo izoštrilo njeno znanje o vjeri, izoštrilo je i naše.
„Puka otvorenost uma nije ništa. Smisao otvaranja uma, kao i otvaranja usta je znati ih ponovo zatvoriti zbog nečeg vrijednog.“ (G. K. Chesterton)
Jon Sorensen – Catholic Answers
Preveo: Mladen Ilijević
Foto: Deposit photos
