Suvremeno društvo smatra produktivnost važnom vrijednošću. Osjećamo se ispunjeni kada puno toga učinimo u danu. Rad nam pruža osjećaj korisnosti i zadovoljstva. Posebno nas raduje kada svojim radom pomažemo drugima, donosimo plod i promjenu u tuđem životu. To je dobro, pohvalno i potrebno.
Međutim, isto je tako dobro i potrebno paziti da se ne izgubimo u čistom aktivizmu. Papa Benedikt XVI. podsjeća nas u katehezi na jednoj svojoj audijenciji da moramo dopustiti da naše djelovanje prožme svjetlo Božje riječi i da se tako naučimo pravoj ljubavi, pravom služenju prema bližnjem koji ne treba mnogo – treba zasigurno ono što mu je nužno – već prije svega treba ljubav našeg srca, Božje svjetlo.
„Bez molitve, koju se svakodnevno živi s vjernošću, naše djelovanje postaje isprazno, gubi duboki smisao, svodi se na puki aktivizam koji nas, na kraju, ostavlja nezadovoljnima.“
– papa Benedikt XVI.
Po primjeru apostola učimo usklađivati rad i molitvu
U spomenutoj katehezi papa Benedikt XVI. citira i svetog Bernarda koji je rekao da previše poslova i užurbanost često na kraju otvrdnu srce i zbog njih duh trpi (usp. II, 3). U tom svjetlu papa izlaže događaj iz života apostola:
U one dane, kako se broj učenika množio, Židovi grčkog jezika stadoše mrmljati protiv domaćih Židova što se u svagdanjem služenju zanemaruju njihove udovice. Dvanaestorica nato sazvaše mnoštvo učenika i rekoše: »Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. De pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi.«
Prijedlog se svidje svemu mnoštvu pa izabraše Stjepana, muža puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu te antiohijskog pridošlicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke.
I riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.(Dj 6,1-7)
Kao dionici Crkve pozvani smo i naviještati Božju Riječ i služiti bližnjima
Papa tumači da se apostoli ovdje nalaze pred primarnom potrebom naviještanja Božje riječi po Gospodinovu nalogu, ali su – iako je taj zahtjev na prvom mjestu u Crkvi – ništa manje ozbiljnom smatrali i dužnost pomagati udovicama, odgovoriti s ljubavlju na situacije u kojoj se nalaze braća i sestre koji su u potrebi da bi odgovorili na Isusovu zapovijed: Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (usp. Iv 15,12.17).
Dakle, dvije stvarnosti koje se žive u Crkvi – prva je navještaj Riječi kod koje je Bog na prvome mjestu, a druga konkretna ljubav kojoj je u prvom planu pravednost – stvaraju teškoće te se mora pronaći neko rješenje kako bi obje imale svoje mjesto, svoj nužni odnos. Rasuđivanje apostola vrlo je jasno; oni, kao što smo čuli, kažu: „Nije pravo da mi napustimo riječ Božju da bismo služili kod stolova. Da pronađite, braćo, između sebe sedam muževa na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo postaviti nad ovom službom, a mi ćemo se posvetiti molitvi i posluživanju Riječi“ (Dj 6,2-4).
Primijetite da i oni koji će služiti bližnjima moraju biti puni Duha i mudrosti, dakle i njima je potrebno vrijeme s Bogom.
Ovaj lijepi zaziv može nam pomoći da damo prvenstvo Bogu, a ne zapustimo bližnje
Papa nas potiče da i mi postupamo kao apostoli – damo prvenstvo Bogu, ali ne zapustimo ni bližnje. Kao pomoć u rasuđivanju u našem djelovanju papa podsjeća na lijep zaziv iz kršćanske predaje koji se moli prije svakog posla, a glasi ovako:
Djela naša
Djela naša, molimo, Gospodine, milošću svojom preteci i pomoću svojom prati, da svaka naša molitva i rad s tobom uvijek započnu i započeto da se s tobom dovrši. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
Actiones nostras
Actiones nostras, quæsumus, Domine, aspirando præveni et adiuvando prosequere, ut cuncta nostra oratio et operatio a te semper incipiat, et per te coepta finiatur. Per Christum Dominum nostrum.
Amen.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Sarah Chai – Pexels
