Dragi Bližnji moj,
imam ti nešto važno za reći. Ovih dana puno sam razmišljala o tome što me sprečava da te ljubim onako kako te naš Otac ljubi. Pokušavala sam doprijeti do sebe, ali i do tebe. Razmišljala sam o svemu onome što me odbija od tebe. I dok sam tako tražila odgovor u tebi, pronašla sam ga u sebi. Shvatila sam da sam možda ipak previše zamaglila svoje naočale, da sam kroz njih krivo gledala, da sam se zaplela u mrežu oholosti, osuda i predrasuda. Moje srce bilo je zarobljeno mojim očekivanjima o tebi, jednako kao i moje misli.
Shvatila sam da te ne vidim baš dobro od velikog zida koji se našao između nas zbog moje zatvorenosti. Shvatila sam da sam dopustila svojim iskustvima da na tebe projiciraju ono što ti nisi. Gledajući se zapletenu u sve to preplašila sam se da se nikada neću otplesti. No odjednom mi je došla jedna slika. Slika tebe kakvog te do sada nisam vidjela. Slika tebe koji si prije bio, koji si sada i koji možeš biti.
Ti, baš ti, Bližnji moj, bio si u Očevoj ruci. Da samo znaš s kolikom te ljubavlju stvarao. Najviše od svega svidjelo mi se kada je u tebe utkao slobodnu volju, nadajući se da ćeš je koristiti za dobro. Dao ti je ruke kako bi mogao grliti. Podario ti je predivne oči kako bi mogao promatrati sve ljepote svijeta za tebe stvorene. S dragošću je stvarao tvoju kosu, tvoje lice, tvoj osmijeh… Posebno je pazio kada je tkao ono što će našem oku biti manje vidljivo. Dao ti je da pjevaš (i to vrlo lijepo!), da voliš, da plešeš, da računaš… Dao ti je talente, nadajući se da ćeš ih umnožiti i druge njima uveseljavati. Nazvao te svojim i stvorio dobrim.
Nakon svega toga predao te je u ruke tvojih nesavršenih roditelja željno iščekujući vaš sljedeći susret. Tvoji roditelji i njihovi postupci nisu bili savršeni. Tvoja slobodna volja učinila je katkada da napraviš neke stvari koje i nisu bile dobre. Tvoje društvo i okolina utisnuli su u tebe svoje tragove, i neka su. Neki od tih tragova su te boljeli, neki razočarali, neki uplašili. Ali, duboko vjerujem da je bilo i onih koji su tvoju dušu veselili…
I sada nakon toliko koraka, ti si taj preda mnom. Taj kojeg prije nisam ljubila i onaj kojeg sada ljubim kao brata stvorenog od istog Oca, brata stvorenog za ljubav. Znaš, teško mi je katkada ljubiti te. Imam i ja tragove na sebi koji me sprečavaju ljubiti te onako kako zaslužuješ. Ali, nastavljam te gledati. Gledam tebe malo drugačijeg. Gledam tebe koji više nisi ti kojeg sam znala. Gledam tebe u susretu s našim Ocem. Tebe onakvog kakav možeš postati. Tebe kako se vraćaš našem Ocu, ponosan jer si bio Njegov pravi sin. Kako li se samo raduje! Koliko li te samo grli! S kakvom li te ljubavlju gleda, da samo znaš…
Nisi ni svjestan koliko je prizor lijep, a i ti si, moram ti priznati, puno ljepši. Više na tebi nema boli. Ona tuga koja je katkada znala zamračiti tvoj pogled, iščeznula je. Više nisi onako umoran i lice ti je ljepše, iako su na njemu iste oči, isti osmijeh i isti nos. Ti se raduješ ispunjen ljubavlju! I ja stojim kraj tebe. Čudno je biti tako blizu tebi kad sam te cijeli život toliko zaobilazila. Što je to sa mnom? I ja sam neizmjerno radosna. Smiješno, priznajem. Ti i ja u zagrljaju neizmjerno radosni. Ti, ja i naš Otac u zagrljaju ljubavi. Pokušavam se sjetiti kako sam te prije gledala, ali mi ne ide. Gledam Tebe i našeg Oca i pomislim: „Kako da te nakon svega ovoga ne ljubim?”
S ljubavlju, tvoja Bližnja.
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: Annie Spratt – Unsplash
