Gledam ga radosnog u ljuljački. Jedan okret, jedan znak i još pogled na dar. Baš nam je ovaj dan donio mnogo radosti – usvojili smo novi znak, stvorili smo jednu novu igru, gledamo se i smijemo. Po očima mu vidim da je razvojni uzlet prisutan. Dok smo jeli, sam se htio hraniti i s izrazitom upornošću prinosio je svaku žlicu jogurta ustima, a to što se skoro svaka prolila – nije ga ni na tren pokolebalo.
Bila sam zahvalna zbog ovakvih dana. Toliki polet i snagu ti daju za dalje da dugo živiš od tih trenutaka, pogotovo kad su sve češći.
Gospodin uvijek daje križ koji možeš nositi – pa sam se pitala zašto ja svoga ne mogu nositi
Ali nije uvijek sve bilo tako. Gledajući natrag, sad vidim da je sve ono sjeme što smo putem sijali sad niklo. Dugo smo bacali sjeme rada i truda, terapija i upornosti… Bilo je dana kad je izgledalo da sve uzalud radimo i takvi dani najviše su me lomili. Tu preispituješ svoje postupke i svoje ciljeve. Zadržati usmjerenost prema cilju bilo je teško jer, od prepreka, cilj ne vidiš. Bio je tu i vrtuljak emocija kad misliš da te strah i odgovornost nadilaze, da nadilaze tvoje snage, tvoje znanje i tvoj duh. Često sam znala čuti da Gospodin uvijek daje križ koji možeš nositi – pa sam se pitala zašto ja svoga ne mogu nositi. Pitala sam Ga zašto, pitala sam Ga kako.
Posebna mama i njena snaga
Gospodin je šutio, a ja sam vapila za utjehom, za pomoći, za ohrabrenjem. Vapila sam za bijegom. Umjesto da mi se otvore neka vrata ili bar prozor, Gospodin mi ih je sve zatvorio i ostavio me doma samu s djetetom. Taj period izmjenjivale su se prehlade, viroze, ozljede, bolovanja, tako da smo ja i moj mališan proveli mnogo dana bez ikoga, jedan na jedan. Bez savjeta terapeuta, bez terapija, bez ikoga.
Nisam ni shvaćala što mi Bog daje dok jedan dan nisam zastala i shvatila da smo taj period izmislili toliko novih igara, da Mihael nije tražio igračke ni mobitel, nego moje društvo, društvo tate, društvo seke, tražio je zajedničke aktivnosti, komunicirao, znakovao. Usvojili smo i nove znakove i proširili vještine. Shvatila sam da sam stvarala igre ni od čega, da mi je mašta, kreativnost i snalažljivost bila na vrhuncu. Ponosila sam se sobom.
Izvor svakog blagoslova i uspjeha
Razmišljala sam o svemu tome pred Gospodinom i došla mi je u misli slika jednog slapa bistre vode i ruke koje hvataju tu vodu i prelijevaju je prema Mihaelu. Nekako odmah sam shvatila da bi te ruke trebale biti moje, da voda predstavlja milosti i blagoslove uspjeha što dolaze od Gospodina. Od Njega dolaze, jer u Njemu je nepresušan izvor svakog blagoslova i uspjeha. Moje je samo spojiti ruke i uhvatiti vodu. Mislim da sam u tom trenutku prihvatila sebe kao majku djeteta s posebnim potrebama. Prihvatila sam da sam posebna mama, da moje majčinstvo nije obično, već po mnogočemu izazovno.
Svi oni strahovi i bojazni od odgovornosti kao da su se oprali pod tom vodom. Realno sam sagledala svoju ulogu i koliko sam ja bitna za sinov napredak. Nije moje stvoriti blagoslov i učiniti da nešto uspije, moje je samo uhvatiti taj blagoslov Božjih milosti, koji ionako obilno i neiscrpno teče.
Tražeći bijeg, Bog me uistinu naočigled zatvorio, ali da bih shvatila gdje je moja potpuna sloboda i gdje je moj poziv.
Hvala ti, Gospodine, što od tog slapa i ja pijem!
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
