Isus je imao siromašne, ali i bogate prijatelje. Ne vidimo nigdje u evanđeljima da im govori kako nije dobro da su bogati, nego nas uvijek zorno upozorava da ne služimo tom bogatstvu nego Bogu koji nam je i ta materijalna dobra, kao i sve drugo, dao na korištenje za sveopću, a ne samo za našu sebičnu dobrobit.
Ono što posjedujem ne bi mi trebalo biti idol, a ipak nerijetko je bilo
Bez obzira na ovaj odličan savjet, većinu sam života proveo u neslobodi od materijalnih dobara. Zarađeni novac, stvari koje sam posjedovao, automobili, stan…bili su mi poput idola – lažnog božanstva koje pošto-poto nisam želio ispuštati iz ruke da ne bih ostao bez lažne sigurnosti koju su mi ulijevali. Što sam imao više materijalnih stvari, to mi je praznija bila duša. Ako sam služio idolu, to znači da sam bio idolopoklonikom. Ako idolopoklonik, bio sam neslobodan. Ako neslobodan, bio sam rob. Logika je vrlo jasna, jednostavna i neoboriva.
Ponekad me pitaju kako znam da sam se obratio? I ja ne znam odgovoriti pametnije osim vlastitim ranijim lošim primjerom. Srce čovjeka okreće se raskoši, udobnosti, posjedima … ili k Vječnosti. Moja težnja za sve većim bogatstvom i uživanjem jest idol te je služenje bogatstvu koje je svrha samom sebi jest idolopoklonstvo. Vlast koju je bogatstvo imalo nada mnom u suprotnosti je sa slobodom za koju nas je Stvoritelj predodredio. A onda obraćenje…
Shvatio sam da zapravo posjedujem samo ono što sam radosno dao drugome
Isusova logika je paradoksalna u odnosu na naše pojednostavljeno sebično poimanje posjedovanja materijalnih dobara. Ona mi je donijela ključnu promjenu kada sam shvatio da posjedujem samo ono što sam radosno dao drugome! Dvije su, pri tome, ključne riječi: prva je „radosno“, a druga je „dao drugome“. Od tada sam slobodan! Prije sam jedva davao ponešto sitniša u crkvu, a danas mi nije žao dati niti krupno za apostolsku stvar. Prije sam s ozbiljnom teškoćom posuđivao kojima treba, a danas rado pomažem . Prije sam uvijek tražio kakvu protuuslugu za moju sebičnu „dobrotu“, a danas mi je nagrada osmijeh i zahvalnost čovjeka kojemu sam mogao pomoći. I najviše me raduje kad zahvalnosti više niti ne tražim…to je mučni i dugotrajni, ali znakoviti napredak duha.
Je li to dovoljno za obraćenje cijelog života, cijelog bića, za zavoljeti Stvoritelja, ljude i sebe? Ne, to je tek jedan njegov segment. Jedna cigla u zidu. Jedan kamenčić u mozaiku. Jedan potez kista na fresci u kojem pronalazim Umjetnika koji me stvorio.
Tantum-quantum, odnosno toliko-koliko
Nedavno sam se, sasvim nesvetački iznerviran, gotovo posvađao sa svojom prijateljicom koja govori kako ne zna hoće li Crkva i vjera preživjeti, ali da svijet mora preživjeti i da našoj djeci mora biti još bolje nego nama u materijalnom pogledu. Ražalostilo me to njezino razmišljanje. Jer okrenutost isključivo materijalnim dobrima, bez obzira bio tkogod bogat ili siromašan, ozbiljna su prepreka za životnu radost. Zato se svakodnevno moram pitati jesam li dovoljno nenavezan na materijalna dobra i, zajedno sa sv. Ignacijem Lojolskim, uskliknuti: „Tantum – Quantum!“ (toliko –koliko), tj. da se toliko trebam služiti zemaljskim dobrima koliko me ona vode k slobodi djeteta Božjeg, a toliko ih se odricati koliko su smetnja približavanja Bogu.
Jesam li štedljiv u osobnim potrebama i propitujem li te potrebe u realnom kontekstu? Obuzdavam li hirove koliko god se oni činili možda mali i beznačajni, zaustavljajući se pri nepotrebnom trošenju? Iz vlastitog lošeg iskustva dobro znam da je čovjekovo srce stalno nezadovoljno i traži odmah još više čim zadovolji neku trenutnu žudnju. Što manje trošim na moje sebične potrebe, a što više razdajem za humanost i društveni te duhovni napredak svijeta, to sam sretniji i zadovoljniji.
S materijalnim dobrima, većim ili manjim, mogu posvetiti svijet ili ih sa strahom od ljudi i vremena grčevito i neuspješno nastojati sačuvati…od lopova, moljca, hrđe ili vlastite smrti. Stoga, koja mi je stvarna životna motivacija: sloboda ili robija?
Korak po korak u slobodu
Još se uvijek učim više darivati od onoga što imam i pomagati u svakoj prilici u okviru svojih realnih mogućnosti. Jer kada odem odavde na drugi svijet, neće me spasiti ništa od onoga što posjedujem ovdje, niti će mi kuću na Nebu izgraditi moja ovozemna materijalna sredstva. Baš naprotiv, sam Isus Krist nam je obećao da nam je ondje kod Oca već pripremljen stan, a vjera u Njega sigurna karta za vječnost. I samo dobra kojih sam se odrekao već ovdje, na zemlji, ispunit će taj stan. S čime želim ispuniti svoju vječnost: prazninom sebičnosti, škrtosti, oholosti… ili puninom dječje ljubavi prema Ocu i ljudima, sebedarjem, strpljivošću. Poniznošću pred Neopisivim…?
Pali čovjek u meni svaki dan iznova provocira beskrajnu slobodu koju mi je Stvoritelj, s velikim povjerenjem, iz ljubavi poklonio u paketu s vječnim životom. Ali ne odustajem. Idem korak po korak k susretu s Njim.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Thought Catalog – Unsplash
