Vani bjesni oluja. Silan vjetar, grmljavina i veliki pljusak. Za mene idilično, uz šalicu kave, sklupčati se uz prozor i upijati mirise i zvukove. Idilu mi poremete gromovi pa je na brzinu sve s balkona moralo naći suho i sigurno mjesto. Miha me promatrao pa sam posegnula za PECS sličicama da mu objasnim zašto je po oluji sigurno biti u kući. Upotrijebila sam sve svoje umjetničko umijeće da mu nacrtam što se dogodi kad si vani na velikoj grmljavini. Nije mi bilo druge nego nactati čovječuljka kojeg je pogodio grom i pao je mrtav, ili u najboljem slučaju teško ozlijeđen, i sretnog čovječuljka sigurnog u kući. Premda je sve to skupa smiješno ispalo, ja sam ozbiljnije doživjela činjenicu da moj Miho ne razumije pojam smrti. Čovječuljak s moje slike s iksićima na mjestu očiju njemu je samo mamina škrabotina. Moj sin ne poznaje smrt.
Dijete je, naravno, i ne treba je još poznavati, ali godinu dana starija seka je i te kako shvaća i razmišlja o onom što nas u Nebu čeka na svoj zaigran i dječji način. Misli da će ponovo vidjeti ribice što su joj lani uginule.
Čeznem mu više pričati o vjeri…
Moj Miha je još daleko od toga. Daleko je i od još drugih stvari koji su sastavni dio naših života, ali ne možemo ih tek tako objasniti, prstom pokazati ili u par PECS sličica posložiti. Pojmovi prošlost, budućnost, ljubav, Bog, vjera, raj, smrt, prijateljstvo, sigurnost, hrabrost i još mnogi drugi zahtijevaju natapanje informacijama, ponavljanje, iskustvo i strukturirano objašnjenje. Tako je to s autizmom i gluhoćom.
Shvaćam da će doći vrijeme za to, ali bude dana kad me srce zebe i čeznem da mu mogu više pričati o vjeri, o dobrom prijatelju Isusu, da mu mogu više približiti blagdane, da kad se boji mraka da se nasloni na svog anđela čuvara i osjeća se kao hrabri veliki dečko. Zebe me jer ne znam jesam li previše dopustila preprekama da mu prenesem prvo svjetlo vjere. Ne znam jesam li prečesto krivo posložila prioritete, jesam li zakinula svog sina, jer nekad, gledajući ga ispod neke svete slike u našem domu, on ne zna tko je to, osim znakom je imenovati.
Moje dijete je u Božjim dlanovima
Pitala sam Gospodina sa svim žarom majčinskog srca poznaje li Ga moj sin. Daleko od buke vanjskog svijeta, kroz slike i znakove, jezikom duše priča li moj sin s Njim? Bože moj, želim da Te zna, da te ljubi i da je Tvoj. Poznaje li te mimo svih prepreka?
Tada, kroz cijelo moje biće, prošle su me riječi: “Ja poznajem njega!”
Sve je utihnulo. I svijet vani i moja nutrina. Sve je stalo nad tom dubokom istinom što mi se otvarala poput novog horizonta. Udahnula sam ponovo, slobodnija i radosnija.
Što ima ljepše od toga za jednu majku od spoznaje da je njeno dijete u Njegovim dlanovima; da ga Gospodin po imenu poznaje i cijelog proniče, da ga je sazdao u majčinoj utrobi i proniče mu srce i bubrege? Njegov je!
Mislim da samo pred tom istinom svaki vapaj majke može naći svoj odjek. Svoj mir. Jedino pred Njim majčino srce može naći utjehu. Tamo odmoriti kad je bolno. Sve riječi svijeta, sabrane, ne znače kao jedna Njegova riječ. Jer On govori kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Ne tješi floskulama ni frazama. Oživljuje što iz Njegovih usta izlazi.
Meni je bilo potrebno da Gospodin progovori u mojoj nutrini pa svi oni retci i psalmi iz Svetog pisma koji su mi zorno to objašnjavali prestanu biti apstrakni i postanu osobni, opipljivi i životni.
Hvala Ti, Gospodine, što, dok ja pokušavam nadići prepreke svog sina i približiti mu svjetlo vjere, Ti nadilaziš i njegove i moje i daruješ nam se!
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
