Sjećam se tog toplog proljetnog dana kao da je još jučer bio. Sjećam se trenutka kada sam u ruke dobila knjigu narančastih korica s nekim, pomalo neobičnim i poprilično nepoznatim likom na njima. Sjećam se riječi „Ovo ti je baka poslala, kaže da će ti se možda svidjeti.“ I više od svega, sjećam se koliko je ta jedna obična knjiga promijenila moj svijet i okrenula ga prema Gospodinu, malo po malo.
(Ne) obična djevojka
Znatiželja je u meni probudila neke neobjašnjive osjećaje i nije mi dala mira dok tu knjigu napokon nisam uzela u ruke i krenula je čitati. Prvi dojam bio je „ovo je pisala jedna uistinu sveta i Bogu mila duša.“ No što je vrijeme dalje odmicalo i kroz knjigu sam upoznavala nju i njeno djetinjstvo, nije mi se sviđalo koliki dojam razmaženosti je odavala. Od neobične, postala je sasvim obična djevojka za mene, no i dalje je u mome srcu bilo nečega što me vuklo k njoj svaki put kada bih odložila knjigu.
Ubrzo, naše je druženje jenjavalo i prestajala sam upoznavati djevojku koja mi se na početku činila jednom posebnom Božjom osobom. Sve sam manje vremena provodila uz nju, a sve više u užitcima koje je svijet nudio. Pomalo, udaljila sam se u potpunosti od nje, a knjiga je, s jedva stotinjak strana pročitanih, ostala ležati na polici za knjige skupljajući prašinu i čekajući neka mirnija vremena u kojima će ponovo naći put do mog srca.
Povratak
Nedugo nakon mojeg udaljavanja od nje, ali i Gospodina, počeli su se nizati teški događaji u mom životu, a jedan od onih koji me definitivno najviše pogodio bila je smrt moga djeda s kojim sam bila veoma bliska. Tražeći sebe, kroz njegovu smrt, zapravo sam tražila Boga i kad sam Mu se jednom vratila, srce i duša su, osim molitve, počeli žeđati za nekim duhovnim štivom. Prvo i jedino što sam imala kraj sebe tada, bili su njeni rukopisi.
Tako sam ponovno uzela u ruke knjigu narančastih korica u kojem je neobična djevojka pisala priču svoga života. Jednu predivnu priču o ljubavi prema Gospodinu, prema Majčici. Pisala je tako jednostavno, tako ponizno, a tako teološki „nabijeno“ da sam na trenutke imala osjećaj kao da čitam spise nekog velikog crkvenog naučitelja. A osjećaj me nije prevario, jer ona upravo i jest to – najmlađa naučiteljica Crkve. Ono što me posebno povezalo s njom bila je njena ljubav prema stvorenjima i cvijeću, osobito ružama koje je voljela stavljati pod noge Malom Isusu. Izgleda da je nju Gospodin utkao u moje srce još od moga začeća jer je ljubav prema ružama rasla u meni cijeloga moga života, a vjerujem da me Ona pratila, i još to čini, svojim zagovorom.
Mali put i Karmel
Ono što me se najviše dojmilo u njenom životu bio je nauk o Malom putu poniznosti i ljubavi kojim možemo stići do Neba. Posebno me dotakla i još uvijek me dotiče njena rečenica: „Proći ću svoje Nebo čineći dobro na zemlji.“ Tu se pokazuje sva ljepota njezine ljubavi i Ljubavi koja je dana njenoj duši da je pokazuje i dijeli drugima. Iako naizgled neobična djevojka, dala mi je primjer svetosti koji nije teško slijediti – da budem malena kako bi se Gospodin proslavio kroz mene i da ljubim druge povrh svega. Ona mi je svakoga dana pokazivala na Raspetu ljubav i pokazivala mi kako je to jedina prava ljubav koju treba slijediti.
U tišini svoga Karmela, ona je bila čista ljubav koja je molila za druge i svojom molitvom i ljubavlju obraćala tolike duše Gospodinu… A to je ono što je ona i htjela činiti cijeloga svoga života. Nisam bila ni svjesna što jedna pokojna karmelićanka može učiniti mom životu, no iako tijelom mrtva, svojim duhom ona živi i 120 godina nakon svoje smrti.
Terezija
Sveta sestra Terezija od Djeteta Isusa i Svetog Lica umrla je 30. rujna 1897. godine, dakle, prije točno 120 godina, u teškoj agoniji uzrokovanoj bolešću tuberkuloze, u dobi od 24 godine. Upravo zbog mladosti, ali i poniznosti kojom je odisala, prozvana je Mala Terezija. Svakako je, jedna od najzanimljivijih činjenica iz njenog života, upravo ono što je šapnula na samrti svojoj sestri, također karmelićanki – da želi ponuditi svoju smrtnu agoniju dobrom Bogu za svu djecu koja će biti krštena ili su već bila krštena toga dana.
Još je zanimljivije da je toga dana, te godine, kršten papa Pavao VI. Moja mala Terezija i ja upoznale smo se u proljeće 2012. godine, nešto prije nego je moj djed preselio kod Gospodina. Danas znam, srce je uvjereno i uljuljano u sigurnosti, da ona moli za mene i da na nebesima imam zagovornicu koja me svaki put kad padnem vraća k Isusu i pokazuje mi Ga u svoj Njegovoj ljepoti i sjaju. Uvukla se zapravo dosta tiho u moj život i počela, s njenim i mojim ljubljenim Isusom, preobražavati moje srce. I još to čini, svakoga dana proteklih pet godina.
Terezijina Ruža – Žena vrsna
Foto: Natalie Collins – Unsplash
