Draga moja,
pričali su mi o tebi i tvojoj ljepoti.
Govorili su mi da si najljepša žena koja je kročila ovim svijetom.
Pokušali su prikazati tvoju ljepotu na slikama i obojanim kipovima.
Nesavršene ruke nesavršenih ljudi prikazivale su te lijepom.
A ja sam gledala, i zamišljala te. Bilo mi je jasno da si jako lijepa…
Kasnije sam shvatila da je to bio samo maleni odraz tvoje ljepote.
Koliko si tek bila lijepa dok si nosila Isusa u svojoj utrobi, da mi je samo znati…
Pričali su mi o tebi i svjetlu koje te okružuje…
Govorili su mi da je ta svjetlost neopisiva.
Pričali su o mjesecu pod tvojim nogama i zvijezdama koje sjaje oko tvoje glave,
A i sama sam vidjela takav prikaz tebe…
Kako li je to tek izgledalo, da mi je znati…
Pričali su mi o tebi,
Govorili su mi o tvojoj poniznosti.
Rekli su mi da si bila mlada, da su drugi pričali ružne priče, da ti nije bilo lako…
Spominjali su i anđela koji je došao i navijestio da ćeš začeti po Duhu Svetom.
Govorili su mi o tvojoj vjeri koja je pobijedila strah, i koja je rekla: Neka mi bude!
A ja sam poželjela imati takvu vjeru!
Pričali su mi da si bila milosti puna,
A ja nisam znala što to znači,
Sve dok te jednoga dana nisam vidjela kako stojiš pred anđelom,
kako donosiš Isusa na svijet,
Kako bivaš u onoj sobi na Pedesetnici i primaš Duha Svetoga…
Tada sam počela shvaćati!
Pričali su mi o tvojim suzama,
O maču boli koji je probio tvoje srce, dok si gledala Jedinorođenca kako nosi križ.
Pomno sam slušala kako si zadnja ostala podno križa.
I ja sam se čudila tvojoj jakosti.
Kako da jednoj majci pukne srce, a ona se ne raspukne?
Tada mi nije bilo jasno otkud ti snaga…
Danas znam da si je crpila s neba.
Ubrzo zatim pričali su mi kako zmaju gaziš glavu,
A ja sam uspoređivala tebe djevojčicu, tebe ženu,
Tebe uplakanu, tebe krhku i nisam vjerovala…
Sve dok nisam vidjela što jedna Zdravomarija čini zlu…
Kad sam odrasla, govorili su mi da si tijelom na nebo uzeta…
„Kako je to moguće?“ pitala sam se.
Dok nisam shvatila da drugačije nije ni moglo biti.
Zar da takva žena bude izložena truleži, zemlji…
Rekli su mi i da si Pomoćnica svoj djeci, svima koji te zazovu.
Kako da mi pomogneš kada te nikad nisam vidjela..
Pitala sam se…
Sve dok u moj život nisi svoju ruku spustila.
Nazivali su te Kraljicom,
A meni nije bilo jasno, gdje ti je kruna i štap,
Gdje ti je kralj i kraljevstvo…
Smiješne li mene!
Sve dok se u mome srcu nije iščistila slika tebe koju je Bog okrunio.
Pričali su mi o tebi puno toga, moja očekivanja o tebi su rasla,
Slušala sam o tebi od raznih ljudi, a i sama sam o tebi čitala.
Pitala sam se: „Kako to može biti?“
Sve dok te u svom srcu nisam osjetila, kroz molitvu upoznala…
I dalje mi pričaju, ali pričaš mi i ti…
A u mome srcu raste čežnja, jedan susret, kakva li ćeš tada biti…
Monika Kajinić – Žena vrsna
Foto: Anuja Mary – Unsplash
