Prošli mjesec, s bebom u rukama, proslavili smo prvu godišnjicu braka. Kakvo uzbudljivo putovanje s Gospodinom! U trenutku ulaska u brak, suprug je bio na zadnjoj godini studija, a ja svježe zaposlena. Idealno vrijeme za trudnoću je kada se suprug zaposli, a ja dobijem ugovor na neodređeno – tako smo mislili.
Nakon dva mjeseca bračne idile, sjedeći na predavanju na poslu, samo mi je kroz glavu prošla misao: „Pa ja sam trudna.“ Nisam tog dana ništa rekla suprugu, nego sam idući dan s posla došla s testom za trudnoću. Suprug se samo nasmijao. Pozitivan ishod testa oboje nas je zatekao. Šok i nevjericu za nekoliko trenutaka je zamijenila velika radost. Odmah sam skinula nekakvu aplikaciju za trudnice koja, prema datumu zadnje mjesečnice, računa prosječnu veličinu bebice. „Poppy seed“, rekla nam je aplikacija, i tako je naše maleno čudo dobilo nadimak Poppy. Bila sam uvjerena da ću istekom ugovora izgubiti posao, ali i dalje smo osjećali da imamo stvari pod kontrolom i da je Gospodin uz nas.
Ja na bolovanju, muž u službi
Nakon samo nekoliko dana, uslijedile su nesnosne mučnine i povraćanje (trudnička hiperemeza). Svakim danom bilo mi je sve gore, gubila sam na kilaži i nisam bila sposobna ići na posao niti brinuti se za sebe, te mi je ginekolog otvorio bolovanje. U tom trenu, suprug je našao poprilično zahtjevan studentski posao te junački na sebe preuzeo brigu o kućanstvu. Kao ženi, bilo mi je vrlo teško prihvatiti da po cijele dane ležim, dok nam suprug priprema ručak, pere suđe, rublje, čisti… i drži mi kosu dok povraćam. Gospodin mi je tada pokazao da ponekad poniznost uključuje prihvatiti situaciju i prepustiti se drugoj osobi.
Nakon dva mjeseca oporavila sam se i vratila na posao. Sve je opet bilo u normali. Uživala sam u ulozi supruge i majke malog nerođenog čuda, sve do ginekološkog pregleda koji je pokazao da se (prerano) otvaram i da moram na strogo mirovanje u bolnicu. Zar opet ležanje?
Na sreću, brzo sam otpuštena iz bolnice na kućno mirovanje, a briga o kućanstvu opet je pala na supruga. Donosio mi je obroke u krevet i zabavljao me da brže prođe vrijeme, te se ni u jednom trenutku nije žalio zbog svega što mora obavljati (usput je i diplomirao). Tih dana, u ruke mi je dospjela knjižica Duhovni pristup rađanju. Stranicu po stranicu, upijala sam mudre misli i dijelila ih sa suprugom. Dotaknula su nas svjedočanstva i razmišljanje o tome kako se porodom ne rađa samo dijete, nego i otac i majka.
Zajedno na porodu
Još prije braka, od naših smo kumova čuli da planiraju biti zajedno na porodu, što nas je oduševilo. Budući da još od vremena hodanja uživamo sve raditi zajedno, za nas nikada nije bilo dvojbe o tome da ćemo slijediti njihov primjer. Puno smo razgovarali o tome i molili se Gospi i sv. Dominiku Saviju za sretan porod. U okolini je bilo komentara koji su nas pokušali obeshrabriti. Nekoliko starijih žena uvjeravalo me da ćemo se na porodu posvađati i da ću u svoj toj boli biti bijesna na njega, ali odgovarala sam im samo da mene prisustvo mog supruga smiruje.
Tog petka ujutro, suprug je radio popodne i bio je plan otići u grad po ribu za ručak, no naš maleni dječak imao je druge planove. Pukao mi je vodenjak. Bili smo u potpunosti smireni, pomolili se, suprug mi je blagoslovio trbuh. Za dodatno opuštanje, pogledali smo epizodu humoristične serije, doručkovali i polako se uputili prema rodilištu. Javili smo se primalji na ulazu, koja je rekla da će me primiti čim se oslobodi krevet u rađaoni.
Međutim, doktorica je zaboravila na mene te sam se narednih 45 minuta u hodniku borila s trudovima. Suprug me držao za ruku i čitao mi meditacije iz knjižice u pauzama, a za vrijeme truda molili smo Slava Ocu. Tada mi se činilo neprimjerenim to što me ne zovu unutra, ali sada znam da je to bila milost Božja koja je dala da trudove otvaranja podnesem uza svog supruga, umjesto sama u predrađaoni. Čim su me primili, utvrdili su da sam dovoljno otvorena te me nakon rutinske obrade prebacili u rađaonu i pozvali mog supruga.
Prisustvo oca na porodu omogućilo je molitveno ozračje
Iskustvo je bilo i više nego predivno. Većinu vremena bili smo sami u boksu, primalje bi tek povremeno naišle. Neprestano smo molili Slava Ocu, a kad bi naišao trud, suprug bi me tjerao da s njim ponavljam: „Budi volja Tvoja.“ Kada bih ostala bez glasa, on je sam ponavljao i pjevao mi naš omiljeni psalam (Ps 27 – Bog mi je svjetlost i spasenje). U tom predivnom molitvenom ozračju, nakon samo dva sata rodio se naš prekrasni i zdravi dječak.
Odluka da suprug bude sa mnom na porodu bila je jedna od najboljih koje smo donijeli u braku. Njegovo prisustvo učinilo je samo iskustvo poroda iznimno blagoslovljenim. Njegova usredotočenost na molitvu i davanje slave Bogu nosili su me kroz trudove i izgon, te omogućili da se u trenutcima nakon poroda osjećam svježe i odmorno (porod je bio u potpunosti bez lijekova). Našu radost osjetilo je i sve osoblje, te su se nizale pohvale i njihove (a i naše) želje da se uskoro ponovno vidimo.
Svim budućim očevima od srca preporučujemo da budu prisutni na porodu. Riječima mojeg supruga: „To će im pomoći da se na poseban način povežu sa svojim novorođenim djetetom te na jedan sasvim novi način – sa svojom suprugom. Pomoći će im da svoju suprugu vide na jedan novi način, očima srca. To im je idealna prilika da se iskažu kao duhovni vođe svoje obitelji te pomognu da se bol koju supruga trpi sjedini s Kristovim bolima na veću slavu Božju.“
Ana Odak – Žena vrsna
Foto: John Looy – Unsplash
