Stojim u redu da Te susretnem u sakramentu pomirenja. Čekam svoj red… Istrenirala sam se da ne budem nervozna dok iščekujem Susret, i prikazujem Ti ovo čekanje i stajanje, ali…
Čujem ih kako ogovaraju svećenika zbog trajanja ispovijedi.
Paraju mi uši jer Euharistija je već počela, a priča se nastavlja.
Budi se nervoza i u srcu osuđujem ove kako nemaju strpljenja i tako lako padnem u oholosti osuđujući braću, vadeći im trn iz oka. I tako postanem farizej gori od njih.
Tko sam ja, Isuse, da ne pronalazim u sebi strpljenje za ljude oko sebe?
Koliko ga ti imaš sa mnom svaki dan?
Dok ti obećavam da ću se češće moliti ….
Dok čvrsto odlučujem da neću više griješiti …
Dok sebično tražim da me razumiješ i shvatiš …
Dok se u suzama gušim i pokušavam prihvatiti sebe…
Dok ne prihvaćam život koji mi daruješ u izobilju…
Dok sam tvoja razmažena kći koja traži pažnju, objašnjenja i ispunjenje želja…
Dok nemam strpljenja za sebe, ovakvu, nezahvalnu.
„Ne – trpljenje“ – tepam ti.
Užasavam se trpljenja, umorna sam od njega i nekako samo strepim kada ćeš mi dati još jedan križ koji će me slomiti.
Tvoje strpljenje podrazumijevam, ta ti me voliš. Ali što ću sa sobom?
Kako da prihvatim da samo trpljenjem dolazi strpljenje?
Kako da smirim ovu dušu koja ti viče u okovima nemira?
Kako da moje srce, duša i duh budu puni tebe kao i moja usta i glava?
…
„Neka ti po služenju Crkve On udijeli oproštenje i mir…“
Slaba sam, a opet Tvoja. Nitko mi to ne može uzeti od mene pa ni sama ja.
Ti si mir mojoj nestrpljivosti, Sveprisutni.
Dolazim pred Tebe po tko zna koji put zamoliti te za strpljenje i snagu za trpljenje.
Hvala ti što me čekaš i onda kada bježim od tebe…
„Idite u miru!“
Dopusti mi da prepoznam i uzimam tvoj mir kojeg obilno bacaš svaki dan na mene.
I u olujama i u bonacama.
I u strpljenju i u trpljenju.
Tvoja nestrpljivica, Rahaba
Rahaba – Žena vrsna
Foto: Anika Huizinga – Unsplash
