A savjest je tihi jecaj tebe u tebi, prašina Boga koji te poziva da Mu se vratiš. Da ostaviš, baciš i otiđeš. I da stigneš. Zagrliš se i približiš, utisneš, položiš uz Njega.
Savjest je najtiši glas u tebi. Ona je mili zvuk. Ujedinjen u harmoniji stvorenog i Stvoritelja. Ona je prigušivač zla, otpor koji tvoja dušu svojom pojavom pruža prema oholosti, lijenosti i prema svemu onome što zoveš grijeh. A što te zidom odvaja od Boga. Prema onome što stvara mrenu tvom pogledu na bližnjeg.
Tišina koja se sluša
Savjest je tišina koja, poput vjetra, raspuhuje mračne oblake što zaklanjaju ono prvotno u tebi, onaj bljesak nastao u trenutku stvaranja. Kada te pomislio, izgovorio i umetnuo u maternicu jedne žene.
Savjest je najtiša tišina koju, da bi poslušao, trebaš prestati misliti da znaš, trebaš odustati od svoje percepcije u ime neke sveopće, u ime Božje ravnine. I sva se brda u tebi pred Njim ravnaju u udoline, i strmine u blage visoravni. I sve ono što nije, postaje da jest.
Da budeš u Bogu Ti
I sve što jesi, budeš baš tu najviše ti, budeš u Bogu tek pravi ti. Odgajajući savjest, postajemo prava slika Božja, onaj naum koji nam osobno najviše odgovara. Cipele u koje samo mi možemo ući, kalup koji jedinstveno pristaje osobno tvojoj duši.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Caleb Jones – Unsplash
