Bilo jedno stablo jabuke koje je jako voljelo sebe. Raslo je na samom vrhu jednog brda. Kada bi sunce izašlo, stablo je bilo uvjereno da je ono izašlo samo za njega. Ako je padala kiša, bilo je uvjereno kako kiša pada baš za njega. Vjerovalo je stablo da se sve u svemiru događa za njega i zbog njega. Jednoga dana zacrni se nebo, udare kiša, krupa, stanu pucati munje i na koncu grom udari u stablo i odlomi mu najljepšu granu. Stablo se u svojoj boli rasrdi i stane proklinjati sve čega se sjetilo. Zamrzi prirodu, zamrzi Boga što ga stvori i napuni se gorčinom i mržnjom. U proljeće nikoše mladice. Prekrasne, poput one najljepše grane. Unatoč oholom stablu, Bog mu dade mnoštvo cvjetova koji uskoro postadoše mirisne jabuke. Ali ne nauči ništa stablo iz svoje tragedije. Ostade zaslijepljeno sobom te ne mogaše vidjeti obilnu Božju milost.
Na vrh brda, stremilo je opet visinama, protezalo se prema nebu, divilo se sebi samom. Obilno ga Bog nakiti rodom, ali ono ne htjede roda jer je rod težak. Ono je htjelo lagane grane i mirisno cvijeće, kako bi se što više uzdiglo u visine.
I odluči stablo otresti jabuke sa sebe i nastavi se diviti sebi samom. A jabuke se otkotrljaše, daleko, daleko od stabla.
„Ne treba mene moje stablo”, mislila je jedna od jabuka.
„Ono je samo sebi dovoljno i samo sebe voli. Ja sam samo teret koji mu crpi snagu. Bolje da sam pala. Da se bar nisam ni rodila.” Otkotrlja se niz brdo i ostade tužna na zemlji.
Kad stablo dade ploda
I ostale jabuke otkotrljaše se daleko od stabla s jednakom tugom. Sve se zaustaviše jedna blizu druge. Ostadoše skupa na suncu, tuči, kiši i stopiše se sa zemljom. U proljeće isklijaše mladice iz njihova sjemena. I jedno proljeće, drugo proljeće, treće proljeće, stvori se cijela šuma. Cvjetala su stabla, naslanjala svoje teške grane jedne na druge, podupirala se, dijelila teret. Bila je to prekrasna šuma. Vesela, mirisna i rodna. Djeca iz obližnjeg sela dolazila su brati jabuke, ljuljačke su se vezale na njihove grane, majke su pekle predivne pite od njihovih jabuka. Cijelo selo ponosilo se ovim samoniklim voćnjakom. Uređivali su zemlju oko njih, napravili predivne klupe za odmor u njihovom hladu. Ptice su pjevale, pčele su sakupljale nektar, djeca se smijala, a stari odmarali u hladu.
Stara jabuka na vrh brda gledala je i čeznula za svojom prošlom ljepotom. Više nije ni cvjetala ni rađala. Nitko joj nije dolazio, niti joj se tko divio. Njene grane bez ploda više nisu bile dovoljno gipke da se uzdignu u visine.
„Zašto sam odbacila svoje plodove?” pitala se stara jabuka, već na pola suha.
„Da sam bar jednu jabuku na sebi ostavila, možda bi ona sagnjila pa pala ovdje blizu. Možda bi naraslo novo stablo. Ovako sam zaboravljena i sama. Prošla je moja ljepota i moj sjaj. Još jedino mogu čekati svoj skori kraj. U što život potroših? U prazninu i lažan sjaj!”
Jabuka ne pada daleko od stabla
Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla. Odbačene uvijek odu daleko. Kao da bježe. A Bog sve vidi i sve zna. I uvijek svoje obilje izlijeva na one odbačene.
Ne odbacuj svoga roda ni ploda. Ne prezri križa na svojim leđima. Tvoj križ će biti tvoj najveći blagoslov. Samo čekaj. Jer velik je Bog i sve pravedno raspoređuje.
Pognimo glave. Ne stremimo u visine. Ostani malen. Daj svom plodu života i svom životu ploda.
Jer „kamen kojeg graditelji odbaciše, postade kamen zaglavni.”
Budi kamen zaglavni.
Blaženka Šarlija – Žena vrsna
Foto: Johann Siemens – Unsplash
