Slušala sam puno svjedočanstava u svom životu i ona su uglavnom bila vezana uz dramatična obraćenja, duboku patnju koju je neka osoba proživjela i slično. U mom životu nema nekog velikog događaja koji je okrenuo sve naglavačke. Uvijek se sve događalo postupno, Duh Sveti u mom životu je više poput nježnog lahora koji naizgled ne čini mnogo, ali kada djeluje neko dulje vrijeme, shvatiš da te preobrazio, a da nisi toga bio niti svjestan.
Operacija je prošla dobro
Rođena sam prije nešto manje od 23 godine. Moja mama tada je imala 19, tata 22 i bila sam im prvo dijete. Nekoliko tjedana nakon rođenja saznali su da sam bolesna i da mi je hitno potrebna operacija. Baš zbog toga, sakrament krštenja primila sam u bolnici. Operacija je prošla dobro i dalje sam se razvijala manje-više normalno, uz redovite pretrage i još nekoliko izleta u bolnicu. Na meni se nikada nije primijećivalo da sam drugačija. Zadnja operacija bila je 2008., liječnici tvrde da bi sada do kraja života sve trebalo biti uredu.
To je bilo prije devet godina i bila sam tada osmi razred. Redovito sam išla na svetu misu, pjevala sam i svirala u našem dječjem zboru. Nadala sam se svemu čemu su se nadali i moji vršnjaci – htjela sam upisati jezičnu gimnaziju, nakon toga faks, htjela sam se zaljubiti i htjela sam da netko bude zaljubljen u mene. Htjela sam proputovati svijet. I još puno toga.
SHKM mi je otkrio radost
Niti jedna od tih mojih želja nije loša. Sve su tako ljudske i obične. Ostvarila sam neke od njih, upisala sam jezičnu, zaljubila sam se i bilo mi je uzvraćeno, počela sam putovati već nakon prvog razreda. Nizala sam London, Pariz, Veneciju i Veronu, Berlin.. ono što se događalo je da, kada bih ispunila neku svoju nadu, odmah bi se pojavila druga. I to je nešto što je sasvim ljudski. Potrebno nam je da uvijek imamo neki cilj pred sobom, nešto čemu idemo. To nas motivira, usmjerava i oblikuje naše ponašanje.
Meni je samo nedostajao neki cilj koji ne bi tako lako izmaglio. Kojeg ne bi bilo tako jednostavno postići i koji je nešto dugotrajniji. Nisam toga bila svjesna sve do 2012. i SHKMa u Sisku. Nisu me tada dotakle nečije riječi… dotaknula me radost framaša koje sam upoznala jer su slučajno bili u istom busu s kojim je putovalo nekoliko nas iz jezične. Imali su gitaru i cijelim putem su pjevali. Pjesma me privukla i družila sam se s njima cijeli vikend. Saznala sam puno čudnih stvari. Oni su išli na misu svaki dan, ne samo nedjeljom. Sastajali su se jednom tjedno i pričali o temama sličnim onima sa sata vjeronauka. Ništa mi to nije bilo jasno i nije imalo previše smisla.
Nadala sam se da ću ga ponovno vidjeti
Pozvali su me da dođem na njihov susret u utorak, čim se vratimo iz Siska. I došla sam, najviše zato što sam se nadala da ću ponovno vidjeti njega. Bio je jedan od njih, a zapeo mi je za oko u Sisku. Na Frami sam naučila puno toga o svetcima, posebno onima iz franjevačkog reda. Naučila sam i to da me nedjeljna misa ne čini katolikom.
Kako sam nastavila ići svaki utorak na Framu, bolje sam upoznala dečka koji mi se svidio i zaljubili smo se. Naša veza je trajala tri i pol godine i Bog je po njoj učinio čuda u mom životu. Puno smo molili zajedno, razgovarali, trudili smo se jedno drugoga poticati da budemo bolji. Bolji učenici/studenti, bolji prijatelji, bolji katolici. Bili smo neobični čak i framašima jer smo odlučili hodati bez poljubaca. Sveli smo na minimum fizičke nježnosti koje su mnogim ljudima glavno obilježje romantičnog odnosa. Naš odnos sada je prijateljski, hodanje smo odlučili završiti prekidom, a ne brakom, ali nijedno od nas ne smatra to neuspjehom jer je sama veza donijela mnoge plodove, kako nama, tako i ljudima u našoj blizini.
Svi moji ciljevi u svjetlu konačnoga
Tijekom iskustva Frame, moji ciljevi se nisu puno promijenili. I dalje sam silno voljela putovanja, samo mi je sada obilaženje katedrala bilo puno zanimljivije. I dalje sam željela ljubav, samo je ona izgledala drugačije. I dalje sam željela studirati, ali sada svjesna da time oštrim talente koje mi je Bog darovao. I dalje su se nizali novi ciljevi, ali sada postoji onaj konačni. Nebo. Želim na kraju svog zemaljskog života stići u Nebo.
Ovaj cilj mijenja način na koji oblikujem i živim manje ciljeve. On utječe na svaki trenutak mog života. Ne u smislu da u svakom trenu postupam kako znam da je ispravno i kako bi Bog htio. To je nešto čemu težim, ali sam i svjesna da sam i dalje čovjek i uvijek ću imati svojih slabosti. Ali živim s Bogom u mislima. On je uvijek tu negdje. Slično kao kad si zaljubljen pa uvijek tu negdje u mislima imaš tu posebnu osobu.
Sve te podsjeća na tu osobu. Pričaš ljudima o njoj. Sretan si kad je se sjetiš. Trudiš se posložiti svoj dan tako da povećaš mogućnost da je sretneš.
Sve me podsjeća na Njega
Tako nekako izgleda moj odnos s Bogom i cijeli moj život. Sve me podsjeća na Boga jer On je Stvoritelj svega. I sada tu vam pričam o Njemu. Nisam sretna baš uvijek kad ga se sjetim, nekad se ljutim jer ga ne razumijem. Trudim se posložiti svoj dan na način da stignem otići na svetu misu i susresti ga. Razgovaram s njim i upoznajem ga kroz Njegove riječi. U svemu tome pomažu mi drugi ljudi koji se trude živjeti na isti način.
Važno je uz sebe imati ljude koji dijele tvoje ciljeve. Oni ti pomažu da ustraješ na tom putu i bez njih je gotovo nemoguće. To nikako ne znači da ne smijemo imati prijatelje koji ne dijele naše ciljeve. Samo je važno da imamo i onih koji ih dijele.
Ljudi koji dijele moje ciljeve
Ja sam ih pronašla u molitvenoj zajednici, u Božjoj Pobjedi. Pronašla sam ih i u kolegicama s faksa, nekim framašicama koje su upisale faks u Zagrebu, kao i ja. Pronašla sam ih na Forumu +, forumu aktivnih mladih katolika koji se odvija svake godine u jednom od sveučilišnih gradova. Pronašla sam ih mnogo virtualnih kroz portal Žena vrsna za kojeg pišem – kroz te kolumne puno ćete me bolje upoznati nego po ovom kratkom svjedočanstvu večeras. Pronašla sam ih i u Svjetskom savezu mladih, udruzi kojoj volontiram. Udruga je sekularna i globalna, okuplja mlade iz cijeloga svijeta. Mlade koji promiču ljudsko dostojanstvo. Koji teže slobodi za izvrsnost, što znači biti slobodan, biti u stanju izabrati činiti ono što će te učiniti boljim čovjekom i što će biti na izgradnju ljudima oko tebe. I tu sam prepoznala Boga jer sloboda za izvrsnost zahtijeva slobodu od toga da druge stvari i situacije vladaju nama.
Tu se radi o sasvim običnim stvarima. O svakodnevnoj odluci – ostati u krevetu i gledati seriju (što nije samo po sebi loše) ili otići volontirati (što je ipak puno bolje). Biti slobodan znači moći izabrati ono što je bolje. To nije uvijek lagano. Tako sam, eto, i u nečemu sekularnom pronašla nešto što će me približiti Kristu. A približilo me i mnogim gradovima u koje sam uvijek htjela ići. Tako sam sa Svjetskim Savezom Mladih posjetila Brisel, Budimpeštu, a prošlo ljeto i New York. Volontirala sam 3 mjeseca u njihovom glavnom uredu.
Živjeti s Bogom znači upotpuniti svoje želje i nade
Sve što sam vam ovime htjela reći je da živjeti s Bogom znači biti drugačiji, ali ne nužno na način da se izoliraš od svijeta i zaboraviš na svoje nade i želje. Više na način da ih učiniš potpunijima. Da ih živiš radosnije. Da imaš mir u sebi. Da ti je na umu Raj prema kojem hodaš. To je najbolji kompas kojeg možeš imati i ako se samo toga sjetiš svaki dan, tvoj će se život početi rotirati. Nećeš ni primijetiti, ali kad se okreneš za nekoliko godina, shvatit ćeš da u sebi nosiš ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost, uslužnost, čistoću i velikodušnost. Srce će ti postati malo veće, oči sjajnije, osmijeh širi i nada jača, a misli će ti puno više lutati Onome koji je za tebe položio svoj život.
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Unsplash
