Po pitanju slobode su se kroz povijest psiholozi, filozofi i teolozi (ako ne i opća javnost) težili složiti. U pravilu većina ljudi smatra kako sloboda predstavlja sposobnost činiti što god tko želi. Ali to zapravo nije sloboda. To se zove „dozvola“.
Sloboda nasuprot dozvoli
Poznati primjer je film o James Bondu Dozvola za ubijanje u kojem glavni glumac ima dozvolu ne samo za ubijanje, nego i za različite zločine i uništenja bez straha od posljedica. Dok malo nas, ako itko, ima ovakvu vrstu dozvole, mnogi ljudi se ponašanju kao da biti vjeran sebi znači slijediti sve puteve kojima ih njihovi osjećaji vode. Ali ova dozvola „slijedi svoje osjećaje“ nije istinita sloboda. Štoviše dok osjećaji mogu biti izvori mudrosti, život koji je isključivo vođen osjećajima koji sve dozvoljavaju može donijeti uništenje života onima koji isključivo po njima djeluju.
Istinska sloboda
Istinska sloboda je mogućnost biti najbolja verzija sebe u svakom trenutku, bez obzira na što nas navode osjećaji ili što netko drugi želi da budemo.
Razmislite o tome. Ako ja uvijek moram činiti što mi osjećaji govore, jesam li slobodan/a? Ako uvijek bijesnim kad sam ljut/a, jesam li slobodan/a? Ako uvijek moram činiti što mi netko drugi kaže, ne zato što je to dobar savjet, nego zbog straha od odbacivanja, jesam li slobodan/a? Naravno da ne.
Sloboda je, stoga, mogućnost biti najbolja verzija sebe, cijelo vrijeme činiti ono što je ispravno, dobro, istinito i zdravo bez obzira na unutrašnje i vanjske pritiske s kojima se suočavamo. Svaki put kad ne uspijem biti najbolja verzija sebe, predajem svoju slobodu. Štoviše, izabirem biti manje slobodan na neki način.
Razmisli: jesi li ti slobodan/a? Kad predaješ svoju slobodu i zašto?
Bježanje od slobode
U svom klasiku, Bijeg od slobode, Eric Fromm komentira kako je biti slobodan/a posljednja stvar koju ljudi žele biti jer ona zahtjeva rad, odgovornost i volju podnositi pritisak i odbacivanje od drugih kojima će vaša sloboda predstavljati prijetnju. Budući da se mnogi ljudi ne mogu nositi s ovim, pretvaraju se kako su slobodni i bježe u jednu od tri alternative istinske slobode: kontrola/manipulacija, samouništenje i konformizam.
Kontrola/manipulacija
Sloboda zahtijeva da priznamo da bez obzira koliko bili dobri, nismo dovoljno dobri onakvi kakvi jesmo (jer puno puta ne možemo skupiti dovoljno snage kako bismo bili najbolja verzija sebe) i da trebamo puno raditi kako bismo to postigli. Život nas izaziva da rastemo na različite, neočekivane načine, podsjećajući nas koliko trebamo rasti. Ako prigrlimo ovaj rast, možemo biti slobodni. Međutim, većina nas radije pokušava kontrolirati svoju okolinu (zajedno s drugim ljudima u njoj), nego dopustiti okolini da nas izazove kako bismo rasli i mijenjali se.
Većina ljudi se zadovolji pretvaranjem kako su dobri i ističu kako se svi oko njih trebaju promijeniti kako bi ih podržali u njihovoj obmani savršenstva. Ako prihvatim bijeg od slobode umjesto priznanja kako sam dobra, ali još uvijek slomljena osoba koja treba prihvatiti izazove kako bi odrasla u najbolju, autentično slobodnu verziju sebe, bjesnit ću na svaku osobu ili organizaciju ili okolnost koja pokuša istaknuti kako nisam savršen baš ovakav kakav jesam. Takva osoba sebe često smatra žrtvom (progonjenom od pojedinaca, organizacija ili okolnosti koje ne uspijevaju potvrditi to savršenstvo). Ovakva vrsta žrtve opravdava svaki način uvredljivog ponašanja zauzvrat. Dok god sebe smatram žrtvom dozvoljeno mi je zlostavljanje, pritisci, napadi, prozivanja, nekažnjeno manipuliranje… I ujedno se osjećati dobro dok to činim.
Čak i uz takav stav ljudi ne mogu biti sretni jer su svjesni svoje nemoći da budu najbolji što mogu (ili nedostatka volje da budu najbolja verzija sebe) i okrivljavanje i zlostavljanje, čak i ako postanu način života, brzo se istroše.
Samouništenje
Sloboda zahtijeva da vježbamo odgovornost i pokažemo predanost postajanju boljima nego što jesmo.
Ali to je „dosadno“ (tj. „teško“) i stoga se većina ljudi radije nesvjesno posveti samouništavajućem ponašanju. Zašto? Jer, ako ne postanemo bolji, neizbježno ćemo biti nezadovoljni sa svojim životom i u gađenju i frustraciji biti vođeni k uništavanju onoga što smo počeli mrziti. Pod krinkom olakšavanja pritiska od svog nezadovoljavajućeg života, uključujemo se u pretjerano opijanje, promiskuitet, zabavljanje, samopopuštanje i druge društveno prihvatljive alate koji nam omogućavaju bijeg od istinske slobode i anesteziranje do zaborava.
Konformizam
Sloboda zahtijeva „posjedovanje“ osobnih uvjerenja i principa i sposobnost priznavanja kako smo sami odgovorni za svoje uspjehe i neuspjehe. Također zahtijeva naše prihvaćanje razočaravanja drugih prilikom sukobljavanja s tuđim uvjerenjima i principima.
No, to je zastrašujuće. Nitko ne želi biti toliko izložen ili riskirati neprihvaćanje od drugih. Većina bi htjela kriviti druge kad slijeđenje principa krene u neočekivanom smjeru. Želimo kriviti, makar i djelomično, našu obitelj, Crkvu, zajednicu ili vršnjake. Odabiremo biti dio skupine kako bismo imali psihološko pokriće kad egzistencijalna pitanja krenu u krivom smjeru. „Nisam odgovoran/na za ovaj nered, za to su krivi moji roditelji. Za to je kriva Crkva. Prijatelji su me natjerali na to. Oni su mi rekli da je to u redu.“ Konformizam nije isto što i sporazum. Sporazum znači kako ste osobno provjerili prijedloge i zamisli i slažete se s njima. To što možda preostala četiri milijuna ljudi također odobrava zamisao – nije uopće važno. Čuli ste za nju. Provjerili ste ju. Složili ste se s njom. Suprotno od toga, konformizam guta tablete prije provjeravanja radi li se o vitaminu ili otrovu.
Vukovi samotnjaci
Većina ljudi smatra kako je potrebno biti vuk samotnjak kako bismo bili slobodni. To nije istina. Zapravo, mnogi prozvani „vukovi samotnjaci“ se samo prilagođavaju drukčijoj, ali jednako neprovjerenoj, doktrini koja je samo puka reakcija (tj. nepromišljeno drugo) na ono od čega su pobjegli. Takvi životi nisu toliko definirani onime u što ih drugi ljudi uvjeravaju, nego onime za što su im drugi ljudi rekli da je glupo za vjerovati i u što ne bi više trebali vjerovati.
Ništa novo pod suncem. Neizbježno je da moramo pronaći istomišljenike s kojima ćemo postati saveznici. To ne mora nužno biti konformizam. Nakon što provjerimo mišljenje naših roditelja, neke zajednice unutar Crkve, društva ili vršnjaka, možemo postati istinski članovi tih skupina. Međutim, s takvim činom možemo svjesno priznati kako smo sami, a ne obitelj, društvo ili župna zajednica, odgovorni za naše izbore, prioritete i način života kojim živimo.
Možete li podnijeti slobodu?
Ako želite biti slobodni, pogledajte dijelove svoga života koji su vođeni pokušajima kontrole/manipulacije, samouništenja i nepromišljenog konformizma i pitajte se što je potrebno kako biste to ostavili iza sebe.
Istinska sloboda se može pronaći jedino ako prihvatimo tu izazovnu i zastrašujuću potragu, ali i potragu koja će rezultirati vrijednim plodovima.
Dr. Greg Popcak – Psych central
Prevela: Kristina Ivaniš
Foto: Unsplash
