Ja sam Biserka, majka šest sinova i baka troje unučadi. Udovica sam već 10 godina. Radim u osnovnoj školi kao vjeroučiteljica. Eto, djeca su moj poziv, ma gdje god ja bila.
Kako ste se upoznali sa suprugom? Ispričajte nam nešto iz prvih godina vašeg braka.
Muž i ja smo se dugo poznavali prije braka. Družili smo se povjeravali jedno drugom, ali oboje smo bili u “krivim” vezama. Baš to nam je pomoglo da se bolje i više upoznamo, iskreno slušamo jedno drugo i savjetujemo. I onda klik! Zašto se tražimo kad se već imamo? Mladić koji je imao gotovo sve što sam tražila…osim vjere. Pristao je ipak na sakramentalno vjenčanje (uz silno čuđenje što će mi vjera). Rekao je da mi nikada neće braniti odlazak u crkvu, ali neka njega ne zovem. Mislila sam da je to pošteno. Još veće čuđenje su pokazivali njegovi roditelji. Za mene su mislili da sam mlada, pametna, a zaostala. Trajalo je tako do rođenja tj. Do krštenja prvog sina. Tata je ponosno držao dijete i moram priznati da nisam primijetila kako je upijao svaku riječ. Tu večer nismo spavali. Tisuću pitanja zašto i kako, prva zajednička molitva Oče naš.
Sljedeću nedjelju je prvi bio spreman jer obećali smo malom. Mislim da više nije ni jednu propustio. Uz ovaj rast sve drugo (gradnja kuće, krediti, poslovi, jaslice 15 km udaljene…) je išlo puno lakše. Poslije godine i pol’ smo se već preselili u podrum svoje kuće. Iskusili smo ono: „Tražite najprije kraljevstvo Božje i sve drugo će vam se dati“.
Recite nam nešto iz života vašeg najstarijeg sina Stipe. Kakav je on bio kao osoba? Kako je doživljavao vjeru? Je li Stipe za života poznavao Isusa?
Prvi sin Stipe je bio posebno dijete. Bistar, brz i spretan, iskren i i sa sposobnošću da prepozna potrebite. Sjećam se kad su trebali donijeti u vrtić kasetu za dolazak Djeda Mraza. Na povratku sam ga pitala kako je bilo, no on je odgovorio da bijaše uistinu tužno. Mislila sam da nije zadovoljan poklonom, a dijete mi reče: “Jadna moja teta, ona ti ne zna Isusa!”. S 9 godina je odlazio sam na susrete autobusom u drugi grad jer ga nismo uvijek uspjeli pratiti, a on ih nije želio propustiti. S 10 godina je odlučio svakodnevno ministrirati u Korizmi. Kad mu je župnik na Uskrs zahvalio ostali smo nijemi dubinom njegove vjere. Rekao mu je kako je on samo Isusu služio.
Imao je 8 godina kad je počeo rat, kuća nam je bila srušena i morali smo preseliti u mali stan. Tata je bio u vojsci, bez dolazaka kući i po 2 mjeseca. Jednom sam rekla kako nemam novca, a on nas je odmah skupio u sobi (2 mlađa brata i mene) i rekao kako je dobri Bog najveći bankar i da mu idemo mu reći što nam treba.
Kako ste izgubili sina Stipu? Mogu li roditelji nakon smrti djeteta pronaći utjehu? Gdje ste pronašli snagu za nastaviti dalje?
Stipe je s 14 godina ispunio svoju misiju na zemlji i preselio u Očevo krilo. Bila je to prometna koju je skrivio mladi policajac. Bol je tog Velikog petka, užasna i ljudski neizdrživa. Molili smo čudo u bolničkoj kapeli kad je mužu došlo pitanje: „Kako je Abraham mogao prinijeti žrtvu?“. Spoznaja da su djeca došla preko nas, ali su Božji dar i da ih On voli više od nas, pomogla nam je učiniti prvi korak. Darovali smo organe našeg sina kao njegov posljednji čin ljubavi. Stipe je, vjerujem, s tim sretan i ispunjen. Zar to nije najveća želja svakog roditelja za svoje dijete?
Nekoliko godina nakon sina Stipe i vaš muž preselio se u Vječnost. Jeli moguće vjerovati u Božju ljubav nakon što nam uzme muža i sina? Postavljate li Bogu pitanja o tome?
9 godina poslije Stipine smrti, mužu su dijagnosticirane metastaze karcinoma, završna faza, bez ranije najave, bez ikakvog simptoma bolesti. U 46.godini života. Nije ni bilo vremena za pitanja, trebalo je zbrinuti petero djece i vidjeti što može medicina. Otišli smo 400 km od kuće, muž na preglede, a ja čitav dan uz njega, a po noću bih molila. Nisam znala što nas čeka, ali sam osjećala koliko nas Gospodin voli, prati svaki korak i u ovoj situaciji. Bilo je to vrijeme (poslije 25 godina braka) koje smo imali jedno za drugo. Dugi razgovori, šetnje, molitva, Euharistija… uz čekanje nalaza, pretraga. Danas mi se čini da smo oboje znali ishod i da smo najbolje što smo mogli iskoristili tih 90 dana.
Kad nam je nalaz službeno objavljen muž je rekao da je spreman otići. Pitala sam kako to misli, zar će se predati i ostaviti me samu s toliko mojih mana. Rekao je da najbolje zna moje nedostatke i da će ih odozgor sve pokrivati. Sada, kad mi nešto ne ide ili kad nisam na istoj valnoj dužini s nekim od djece mirno kažem, eto ih tebi, pritom misleći na njega.
Život ide dalje. Vi se borite uza svoje sinove. Ne prestajete se smijati. U čemu je tajna vašeg osmjeha? Znači li to da su kod vas prestale kušnje?
Da, život uistinu ide dalje. Dva dana nakon muževe sahrane najmanji sin je imao treći rođendan. Fizičke snage su jako oslabile, ali sam puhala balone, ukrašavala prostor, pripremala zabavu našem djetetu. Nemoguće je zamijeniti oca, razlog više da se majka daje 200%. Baš to davanje, bez očekivanja je meni pomoglo i nosilo me naprijed. Djeca su rasla, birala svoje putove, dolazile su i još uvijek dolaze kušnje. Sjećam se kad nas je na susretu u Rimu Chiara Lubich usporedila s kamenom gromadom iz koje treba dobiti najljepšu skulpturu. Eto, Kipar i dalje brusi, teše, pili… Želim vjerovati kako će na kraju biti zadovoljan svojim radom.
Kako izgleda vaš obični dan uz Gospodina?
Moj dan započinje oko 6 sati ujutro zahvalom za novu priliku i novi dan. Volim isplanirati svoje obaveze uz jutarnju kavicu ili podsjetiti sebe što bih trebala. Djeca su odrasla pa se sama vozim do posla i koristim vrijeme moleći krunicu. Povjerim Mariji, dok ja radim, neka govori svom Sinu za moju djecu, nevjeste, unučad, moje učenike i kolege. Poslije sam mirna i ako ne ide po mom planu. Nastojim živjeti trenutak u kojem jesam najbolje što mogu, osluškujući Očevu volju.
Oplakuju li Vas ljudi kada čuju Vaše životno iskustvo? Kako Vi reagirate na to?
Ljudi oko mene često znaju reći kako mi se dive ili me pitaju odakle mi snaga. Bude nekih prilika da ih upoznam s Isusom. Ima i onih koji bježe od vlastitog križa, pa tako i od tuđega. S tim se valja naučiti živjeti.
Kako doživljavate Raj? Vjerujete li da su Vaš sin i muž ondje? Molite li ih za zagovor? Pričate li ikada s njima?
Jednom je najmlađi sin u vrtiću pobjeđivao u igri pa mu je ljutiti dječak iz ljubomore izjavio kako nema tatu. Gabrijel mu je smireno odgovorio da ima svog tatu samo ga taj dječak ne može vidjeti.
Zaista silno smo povezani mi putujući i oni ostvareni. Oni su već u Bogu, a mi koliko se trudimo ljubiti, toliko smo im bliže.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pexels
