Na zidovima i u gradskim novinama pojavio se čudan posmrtni oglas: „U dubokoj boli javljamo smrt župe svete Eufrazije. Sprovod će biti u nedjelju u 11 sati“.
Sljedeće nedjelje crkva svete Eufrazije bila je, naravno, puna kao nikad dotad. Nije više bilo nijednoga slobodnoga mjesta, ni za stajanje. Ispred oltara bio je odar s lijesom od tamnog drva. Župnik je održao jednostavan govor: „Ne vjerujem da bi se u našu župu moglo ponovno vratiti u život ili je uskrisiti, ali kada smo se svi okupili, pokušao bih ono posljednje. Želio bih da svi prođete pored lijesa i posljednji put pogledate pokojnicu. Stanite u red jedan iza drugoga. Kada pogledate leš, izađite na sakristijska vrata. Nakon toga oni koji žele mogu ući na glavna vrata za svetu misu“.
Tko se nalazi u lijesu kada nastupi smrt župe?
Župnik je otvorio lijes. Svi su se pitali: „Tko bi to mogao biti unutra? Tko je zapravo pokojnica?“
Počeli su polako prilaziti jedan za drugim. Svatko bi se nagnuo, pogledao unutra i izlazio iz crkve. Izlazili su u šutnji i pomalo zbunjeni.
Svi koji su htjeli vidjeti leš župe svete Eufrazije, kad su pogledali u lijes, vidjeli su, u zrcalu postavljenom na dno lijesa vlastito lice.
„Pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu.“ (1 Pt 2,5)
Ako u dvoranama tvoje župe ima prašine, to znači da ima prašine na tvojoj duši.
Ulomak iz knjige Bruno Ferrero: 365 malih priča za dušu
Foto: Nathan Dumlao – Unsplash
Posebna zahvala izdavačkoj kući Salesiana na dopuštenju za objavu ovog teksta.
