Bio je običan dan, utorak poput svakog drugog utorka. Redovno odem u crkvu Sv. Mihovila, nekada se ispovjedim, nekada samo uđem na trenutak i divim se predivnom polureljefnom raspelu. Ovu crkvu volim više od svih. Teško je objasniti zašto. Jednostavno je tako. Nakon kratke meditacije odem na ribarnicu.
Iznenadno nepostojanje
Izabrala sam utorak jer nikada nije gužva nigdje. On je kao srednje dijete u obitelji. Tiho, neprimjetno, svi znaju da ga imaju, a nitko ne primijeti kako odrasta. Utorak. Često nedovoljno cjenjen i bez ikakve titule. A zapravo tako ugodan, bogat, misaon, spokojan. Intiman. Hodala sam ulicom u sjeni stare kamene zgrade. Iako je bilo jutro, sunce je već pržilo, a ja sam razmišljala jesam li možda trebala ranije krenuti na ribarnicu. Iznenada, bez ikakvog upozorenja, nestade mi daha. Kao da me neka jaka šaka zgrabila za srce i stezala svom snagom. Zastala sam, oslonila se na zid pokušavajući udahnuti, ali mi nije uspijevalo. Osjetila sam kako se kamena zgrada udaljava od mene, a ja sam utonula u nekakvo čudno nepostojanje.
Dvije rijeke
Otvorim oči. Stojim bosa u pustinji. Iz daljine mi prilaze dvije osobe, neobično brzo, kao da lebde prema meni. Nazirem poznato lice. Prepoznajem te predivne plave oči, pune života, radosti i ljubavi. To je moja teta, ona koju volim više od svih. Kada je ona umrla, cijela obitelj ostala je kao obezglavljena. Ona nas je sve povezivala i o njoj smo svi bili mentalno i emotivno ovisni. Ona je bila vitalna točka moje šire obitelji.
Zaustave se njih dvije ispred mene. Sva sretna, bacim joj se u zagrljaj. U trenutku kada me je zagrlila, osjetih u sebi dvije rijeke. Jedna poteče iz mene i odnese svu tugu i teret. Druga rijeka poteče iz moje tete, ravno u moje srce, i svu me ispuni radošću koja se ne može opisati. Ta radost je bila gotovo nepodnošljivo snažna i ja sam osjećala kako treperim poput krijesnice. Postala sam lagana kao perce, tjeskoba koja je bila moja gravitacija potpuno je nestala, i ja se uzdigoh u nekakvo postojanje kakvo nikada do tada nisam osjetila. Lišena svakog tereta i tuge. Radost me činila laganom i pročišćenom. Istovremeno sam bila dio svega oko sebe, ali me to nije lišavalo moje osobnosti. Naprotiv, nikada do sada nisam toliko bila svoja. Tek sada vidim svoje ja, čisto i ogoljeno. Postoji savršeno samo, ali i u savršenoj cjelini sa svime oko sebe.
Svjetlost iza gradskih vrata
Druga osoba je dijelila našu radost ali mi je ostala skrivena. Iako ispred mene, nisam joj vidjela lice niti znam tko je.
Nakon ove neobične razmjene i grljenja, moja teta me uze za ruku, i nas tri odemo do ulaza u neki grad. Zidine kojima je bio okružen bile su od ogromnih savršenih kamenih gromada. Kamen je svjetlucao kao da je protkan dijamantima. Iznad zidova sam vidjela vrhove palmi. Mirisalo je more i cvijeće.
Gradska vrata su nepregledno visoka i savršeno izrezbarena. Kvaka je toliko visoko da je ja jedva vidim, nema govora o tome da bih je mogla dosegnuti.
Vrata se otvoriše. Zabljesnu me svjetlost koja je dopirala iznutra. Svjetlost je isijavala iz svega što je tamo bilo. Čudno. Ovdje svjetlost isijava iz svega, sveprisutna je i dio je svake stvari, dok je u našoj stvarnosti sve obasjano sunčevom svjetlošću i bez nje ništa nema svoga vlastitog sjaja. Kao da je sve mrtvo.
Mjesto bez rastanka
Dok smo se kretale prema našem odredištu, prilazili su mi prekrasni ljudi, radosni, sretni, čestitali mi jer sam uspjela i zaista se veselili. Oni su mene svi poznavali, ali ja nisam znala tko su oni.
Još uvijek nisam ništa shvaćala.
Dođosmo do nepregledne zgrade. Na ulazu nas dočeka neobično velik i lijep anđeo. Nemoguće je reći je li muškarac ili žena. Lijep i nježan poput žene, snažan i krupan poput muškarca. Teta me preda njemu i ona i njena suputnica odoše. Na moje iznenađenje, nisam osjetila tugu zbog tetinog odlaska, osjećala sam da nešto moram obaviti i da ću je poslije toga opet vidjeti.
“Ovdje nema rastanaka”, prišapne mi anđeo.
“Tko si ti?” upitam ga.
On me pogleda i nasmiješi se.
“Ja sam onaj koji je uvijek s tobom.”
Prošli smo nezamislivo velikim hodnikom. Zgrada je unutra bila nekoliko puta šira i duža nego izvana i to mi je bilo šokantno. Dođosmo do drvenih izrezbarenih vrata. Točno takva vrata sam uvijek htjela imati na svojoj kući. Bila je to samo jedna od mnogih neostvarenih želja.
“Stigli smo. Možeš ući.” reče mi anđeo i ostavi me samu. Neko vrijeme divila sam se vratima i pokušavala shvatiti kako je moguće da su identična onim koja sam željela.
Otvorim vrata bojažljivo i polako.
“Nevjerojatno. Nešto ovakvo nije moguće”, pomislih.
Soba kakvu sam oduvijek htjela
Soba je imala bijele zidove, velika balkonska vrata i balkon kao na nekoj staroj kući iz Provanse. Ispred balkona su se uzdizala visoka stabla palmi. Soba je bila ispunjena mirisom mora i narančinog cvijeta.
Jedan zid je bio potpuno ispunjen policama za knjige i te police su bile pune knjiga. U kutu masivan radni stol, na njemu cijela kolekcija olovaka i najfinijeg papira. Vaza s crvenim ružama.
Nasred sobe je ogroman otoman od tamno zelenog pliša, okrenut prema balkonu i palmama i po njemu bezbroj jastuka. Pokraj njega stalak s gramofonom i pločama. Na dnu ove ogromne sobe, opet uza zid police i uredno posložene tkanine. Brokat, svila, pamuk. I metalna šivaća mašina. Teška, crna, izrezbarena i ukrašena pozlaćenim ukrasima. U sredini jednog izrezbarenog cvijeta rubin. Pružim ruke prema tkaninama. Shvatim da je rola beskonačna, koliko god ja odmotavala, ona je uvijek jednake debljine. Odrežem komadić i sjedam za mašinu. Ona šiva bez greške, točno ono što sam zamislila.
Odlazim natrag prema knjigama. Šokirana sam naslovima. To su sve knjige koje su mi se ikada svidjele, i sve one koje sam htjela pročitati, a nisam stigla. Ista je stvar s pločama.
U jednom izdvojenom dijelu sobe veliki je krevet, visok i širok. Posteljina je od bijelog pamuka, s puno veza i ukrasnih nabora. Krevet kakav sam oduvijek htjela. Ormar je u skladu s krevetom. Otvorim ga. Pun je haljina, sve kakve volim i sve moja veličina. Izvana začujem pjesmu, jezik koji nikada nisam čula, bezbroj glasova pjevalo je skladno i radosno. Imala sam osjećaj da sve skupa pjeva, ljudi, cvijeće, anđeli. Svaka stvar radosno je pjevala i zvučalo je kao savršena slava Stvoritelju.
Oduševljena sam ovim mjestom, ali istovremeno i zbunjena. Kao da mi je netko krao misli i stvarao sobu po njima. Pjesma i okoliš bili su daleko izvan dometa moje mašte.
Moja soba čeka na mene
Iznenada se otvoriše vrata.
Na vratima ugledah prekrasnog muškarca i u trenu mi posta jasno tko je.
Padoh na koljena, pokošena Njegovom veličinom, ljepotom i svetošću. Prože me osjećaj potpune nedostatnosti, poniznosti i predanja.
“Gospodine!” promucah. Stegnu mi se grlo i ja zaplakah očajno.
“Oprosti mi, oprosti mi..”
On dođe do mene i dotakne mi rame. I ja ustanem. Ne znam kako. Netko je digao moja koljena, odvojio me od zemlje.
On me zagrli. I ja se utopih u toj Rijeci koja poteče iz Njegova Srca u moje.
“Ljubljeni moj Gospodine!” jecala sam i grcala u suzama.
A milost je iz Njega tekla i tekla i punila moje srce životom. One rijeke koje su potekle kada sam srela moju tetu nisu ni sjena ove Rijeke.
“Ovo je tvoja soba u kući Oca moga. Pripremio sam ti je onako kako ti voliš. Ali još nije gotova. I ti nisi sve završila.”
Pogledam Njegovo lice.
“Ne, ne, molim Te, ne govori mi to što mislim da mi govoriš. Molim Te, ne. Sretna sam, dosta mi je bilo, molim Te, ne šalji me natrag!! Tamo je tako mračno i teško.”
“Meni za ljubav. Idi. I dovrši ono što sam ti dao.”
“Da, moj Gospodine.”
Drugo rođenje
U trenu se odvrti cijeli tijek događaja unatrag. Vrata, anđeo, hodnik, zgrada, teta i njena pratnja, izlazak iz Grada, pustinja. Tetin zagrljaj. Tjeskoba se navali vraćati u moje srce, a teta ode. I sve se zacrni.
Osjetim snažnu bol, stiskanje i s velikim naporom otvorim oči. Iznad mene nekoliko lica.
“Gospođo, danas Vam je drugi rođendan!”
On to vjerojatno misli jer vjeruje da je smrt kraj.
“Da, danas mi je rođendan”, promucah, jer znam da smrt nije kraj.
Slučajnost ne postoji. Samo svrha.
Blaženka Šarlija – Žena vrsna
Foto: Samantha Gades – Unsplash
