Što je ovaj potres potresao u mojoj duši

potres

Kao i mnogi građani našeg Zagreba, to jutro probudila sam se u panici, nevjerici i strahu. Potres. Vrtlog emocija u vrtlogu podrhtavanja. Probudila me buka, lomljava, pomicanje tla, ona specifična huka što slijedi potresu i grozomorna vriska iz dječje sobe.

Potres je bio niz jezivih sekundi nemoći, nakon kojih su uslijedile boje tuge i osjećaj krivnje

Sa suprugom sam pojurila prema djeci, da ih zaštitimo i spasimo. Obje noge sam ozlijedila pokušavajući trčati prema njima dok se tlo treslo, ali sam tek poslije podne, nakon što je adrenalin popustio, počela osjećati bolove i modrice. Jezive sekunde nemoći, toliko jezive da se i ne sjećam kako sam se točno stvorila u njihovoj sobi. Svi su izjurili na ulice i bili smo blagoslovljeni što zgrade u našem kvartu nisu oštećene. Kad smo mislili da je gotovo, novi potresi vraćali su nas u stanje automatizma i refleksa. Stanje straha. Tek kasnije, shvatila sam razmjere tragedije, koliko naš grad krvari i pati. Strah se obuče u boje tuge i pomalo krivnje, jer ja sam dobro, a toliki su ostali bez doma. Jedna obitelj je čak izgubila svoje najveće blago, svoje dijete. Jednostavno ne možeš ne patiti sa svojim gradom.

Tijekom dana, između onih nekoliko desetaka podrhtavanja, trčala bih Gospodinu da se napijem hrabrosti i utjehe, patila sam i zbog zatvorenih crkvi na ovo potresno nedjeljno jutro, zbog pandemije. Nekako sam osjećala i patnju tolikih svećenika koji pred praznim klupama podižu Tijelo Kristovo. Koliko su njihove boli bile sjedinjene s Kristovim mukama, samo On će najbolje znati. Naša majka Crkva patila je i u duhu i u ruševinama na taj dan.

Ponekad pred smrt nemaš ni onu sekundu, dvije za kajanje – toliko je potrebno biti u stanju milosti

Sve se izmiješalo, potresi i bol za sakramentima i u jednom trenu shvatim kako jutros, u trenucima one panike, čovjek ne može razmišljati, prevladaju refleksi. Kod mene su prevladali majčinski refleksi i ni po čemu nisam mogla znati kako će ova noćna mora završiti, vodi li u smrt ili ne. Tada sam shvatila da ima situacija kad pred smrt nemaš niti sekundu ili dvije, da bar svoj duh predaš Gospodinu ili da se pokaješ za grijeh. Dok refleksi za preživljavanje prevladavaju, sve drugo kao da se ugasi. Toliko dugo hodam za Kristom, da sam mislila da ću jamačno imati misli na Njemu. No to se nije dogodilo. Potpuni automatizam!

Ne smatram da je to loše, Gospodin je to usadio u nas da čuvamo i cijenimo darovan nam život. Ali koliko je potrebno biti u stanju milosti, koliko je potrebno često preispitivati svoju savjest, bdjeti nad stanjem svoje duše i kajati se za grijehe i ne odgađati to, jer zbilja ne znamo dana ni časa, jer možda nećemo imati niti tu sekundu, dvije, što je čak od veće važnosti od brige za tijelo. Ono, premda je hram Duha Svetoga, krhko je i smrtno. Naše tijelo krije vječnu dušu.

Uistinu je to bila burna nedjelja, kad se sve protreslo i u meni, bolje sam upoznala istinu o sebi. A to je uvijek dobro. Sve ovo – potres, pandemiju i zatvorene crkve ne shvaćam kao odmazdu ni kaznu. Vjerujem da je Krist Patnik blizu svom narodu i da neprestano zove da protresemo svoje prioritete i vrijednosti.

Da sve izgubimo, On nam uvijek ostaje!


Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay

Print Friendly, PDF & Email
Ruža Đurić

Otkupljeno dijete Božje, blagoslovljena divnim suprugom i dvoje djece. Put svetosti pronašla je u svakodnevnici bračnog i majčinskog zivota čiju ljepotu i smisao traži u misteriju križa i Uskrsa. Prije svega majka njegovateljica pa diplomirani menadžer u turizmu. Majka koju je dijete znakom i slikom naučilo izraziti ljubav.