Je li lako i zabavno pisati kolumnu?
Pa, baš i nije, ako želimo biti konkretni. Ako kolumnist želi biti, ne samo zabavan već i koristan, mora se svojski potruditi da napisano ne ostane samo na papiru. I kad se potrudi, opet nije siguran hoće li mu trud biti uzalud. U prethodnim kolumnama, mogao sam se razmahati, iznijeti i na svoj način posvjedočiti ono što sam do tada naučio i iskusio. Znam, koliko god su te kolumne drugima mogle biti poticajne, a samim tim i korisne u analizi vlastitog i obiteljskog života, ipak nisu mogle dati konkretne odgovore na brojna pitanja, a osobito ne na ona koja su malo teža.
I tako se nađoh pred sljedećim izazovom.
Što treba vjeroučitelj odgovoriti
I ovaj moj izazov, kao i svi drugi započeo je pitanjem koje sam uputio ponajprije samom sebi. A što se pitam? Pitam se, kako postupiti kad mi kao dugogodišnjem vjeroučitelju (po uvjerenju vjerničke većine – nekakvom stručnjaku za vjerski odgoj djece i mladih) dođe brižna ali i zabrinuta majka i pita me: Vjeroučitelju, kako postupati kada dijete ne želi ili čak odbija moliti, a pogotovo kad odbija ići na nedjeljnu sv. misu?
Kako vidite sve se začas zakomplicira i to odmah na početku jer se isprepletoše dva pitanja. Jedan u dva ili dva u jedan. Pita se majka, pitam se ja. A da se kojim slučajem umiješa i dijete sa svojim pitanjem, što bi tek tada bilo? A što bi bilo kad bi priskočio „čvrsti“ tata kojemu je dosta tih mladenačkih hirova svoje djece za koje se toliko brine, trudi se i odriče koječega da bi njima bilo bolje, a oni se tako ponašaju? I dodajmo šlag na tortu – što bi bilo kad bi baka i djed dodali svoju propovijed? A župnik? Neee! O, Bože!
Nisam stručnjak
Dođe mi da povičem: „Ne, Bože, ne mama, ne tata, ne župniče, nisam stručnjak za tako nešto“. Zatim bi otvoreno rekao dobrom Bogu: „Bože, Ti si prvi htio to dijete. Stoga te molim da daruješ izravno roditeljima ono što im treba, a ne preko mene.“ Zatim bi se obratio tati i mami riječima: „Vi ste ga prihvatili i kad-tad ćete spoznati što vam je činiti. Uostalom, što se ja imam miješati u sve to?“ A zatim im onako uljudno reći: „Dragi roditelji, siguran sam da vi možete riješiti svaki, baš svaki problem vaše djece, pa tako i taj koji je mama pred mene iznijela.“
I tako pomislih da se tim „učenim“ zaključcima mogu riješiti iznenadnog zadatka.
I koliko god sam pokušavao uvjeriti samog sebe da sam u ovom slučaju u pravu i da u mojim razmišljanjima ima zdrave logike i čvrstih argumenata, ipak se nisam mogao osloboditi od nekog osjećaja odgovornosti. Odgovornosti za što, za koga? Zašto se baš ja trebam uključiti u sve to? Zar nije dovoljno uljudno se zahvaliti na iskazanom povjerenju i „vratiti lopticu preko mreže“. Uostalom, to se tako često radi u našim međuljudskim odnosima.
Moguće je dati više odgovora, ali….
Budući da sam iskustveno uvjeren da u Božjem planu nema slučajnosti ili bolje reći da je njegova slučajnost čudesno isplanirana, rekao sam skrušeno: „Dobro, Bože, neka bude kako ti hoćeš. Ali ti i ja znamo da ja ne znam pravi ili djelotvorni odgovor na mamino pitanje. Doduše, mogu ih iznijeti čak nekoliko, štoviše, možda će zvučati stručno, zgodno i privlačno, ali ja ne mogu dati jamstvo njihove kvalitete i uspješnost realizacije. Nisam siguran da će ti odgovori potrajati, odnosno izdržati provjeru niti tjedan dana.
No, dragi Bože, kad sam skrušeno rekao da ću unatoč svoje stručne i druge nemoći ipak odgovoriti, onda ću i odgovoriti pa makar mi se svi smijali. I taj moj fijasko će mi biti zaslužena plaća.“
I već sada se pokušavam prilagoditi toj neugodnoj situaciji. Kad mi budu rekli da nisam nikakav stručnjak za religiozno – obiteljsku problematiku neće mi biti teško, jer sam toga sam svjestan i rekao sam to javno. To mi, dakle, neće teško pasti.
A što me onda zabrinjava? Zabrinjava me to što bih zaista htio pomoći roditeljima koji postavljaju takva i slična pitanja, a ne znam kako.
Praktična vjera je jamstvo vječnog života
Naime, poznavajući, barem donekle, stručnu literaturu s tom problematikom, poznavajući školske vjeronaučne udžbenike ili pak one za župni vjeronauk, zapazio sam tamo brojne pouke koje bi mogle poslužiti kao odgovor na gore postavljeno pitanje jedne brižne ili zabrinute majke. Ne znam jesu li se mame i tate susreli s tim uputama i jesu li ih isprobali. U svakom slučaju, vjerujem i primjećujem da je taj problem sasvim realan i da je doista zabrinjavajući za roditelje. Zašto? Zato što to nije nešto sporedno u ovozemaljskom životu već nešto što je bit, odnosno sama srž katoličke vjere, a praktična vjera je pak jamstvo vječnog života s Bogom u njegovu kraljevstvu.
Kako napisah gore, u prve tri kolumne zajedno smo provjeravali temelje svoje egzistencije na temelju riječi Božje. Ako smo to dobro učinili, tj. iskreno i ponizno, onda smo vjerojatno i nešto poduzeli u vezi s time. Prije svega, možemo smjelije i odlučnije nastaviti izgradnju svoga života i pomoći drugima da izgrade svoj.
U tom smislu, predlažem roditeljima da još jednom pred sobom i pred Bogom iznesu istinu o temeljima svoga života.
Potražimo uzrok ponašanja
Kako roditelji i odgajatelji odgajaju djecu? Može li se odgojiti djecu samo na temelju priručnika ili iskustva iz vlastitog djetinjstva? Priručnici mogu pomoći, ali ne mogu dovesti uspješnom završetku jednog veoma živog i dinamičnog procesa koji prolazi ljudsko biće zvano čovjek u ranoj fazi života. Isto tako ni naše vlastito iskustvo nije potpuno jamstvo. Zašto? Zato što smo ga stekli u nekom drugom vremenu i drugim okolnostima.
Dakle, kad se osvrnemo na konkretno pitanje o nesklonosti ili odbijanju djece da aktivno sudjeluju u vjerničkom životu (molitva, sakramenti, sv. misa), ne bismo smjeli imati u vidu samo ono što oni (ne) čine, već bismo prije svega trebali potražiti uzrok ili uzroke njihovog takvog stava. Pedagogijski i psihologijski priručnici iznose nam različite i brojne pouke u vezi s odgojem djece. U nekim slučajevima te će pouke zaista „upaliti“, ali bit će situacija koje će izmicati svim pravilima pedagogije. U takvim trenutcima roditelji se pitaju: „Gdje smo pogriješili?“
Svi griješimo
Svi griješimo, pa tako i roditelji. U čemu? Kako? Kada? Nekad to uvidimo i priznamo, a nekad ne. No grijesi su zaista izvor naših nevolja. I to ne samo naši grijesi, već i onih prije nas i onih do nas i uz nas. I stoga ih možemo nazvati i proglasiti ih krivcima ili uzrocima naših različitih nevolja. Što učiniti nakon te konstatacije? Možda nam može pomoći primjer slavnog, ali isto tako grješnog, izraelskog kralja Davida koji se nakon što je postao svjestan težine svoga grijeha obratio Bogu ovim riječima: „Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti! Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom: pravedan ćeš biti kad progovoriš, bez prijekora kada presudiš.“ (Ps 51,3-6).
Do sljedećeg priloga, odnosno nastavka potražnje za djelotvornim odgovorom na postavljeno pitanje, pozdravljam i na sve zazivam obilje Božjega blagoslova.
Božo Barun – Žena vrsna
Foto: Marcus Wallis – Unsplash
Pročitajte i prethodna razmišljanja istog autora:
Dnevnik jednog vjeroučitelja