Betlehemska svratišta su bila prepuna (Usp. Lk 2,4-7). U njima nije bilo mjesta za druge, kao niti u srcu jednog čovjeka kojeg sam davno poznavao. Prozori njegovog srca bili su zastrti teškim zastorima. Duša mu se raspadala jer je osjećala da nije utemeljena u istini nego u laži, da nije očišćena smislom sebedarja već se guši u vlastitom sebičnom otpadu.
Imao je svoje velike i male snove, ali nije imao ključ
Imao je on svoje velike i male snove, ali se nigda potrudio nije prepoznati ono doista bitno u sebi. Trideset je godina žurio u svemu, osluškivao potrebu nutrine da sklopljenim rukama zaviri u vlastiti nemar, da osluhne život kako se, nedjeljiv od Božjeg žića svakodnevno iznova rađa. Osluškivao je tajanstveni Glas duboko u sebi koji ga je upućivao u vjeru i povjerenje. Ipak, nikada Ga nije poslušao, nikada se nije pokrenuo. Duhovne slabosti i psihofizičke nemoći, sjaj ovog svijeta i neuredne težnje, oholosti, škrtosti, srdžbe i požude onemogućavale su njegovu kreativnost i posvećenost cilju.
Sve je te godine bio taj čovjek kao kolebljivac koji ne otvara kišobran kada malo kiši jer misli da još uvijek nije trenutak. Vazda se vraćao kući mokar do kože, nezadovoljno mrmljajući da će sljedeći put ipak otvoriti taj nesretni kišobran. Osjećao se duhovno i fizički slab i nemoćan. Beskoristan. To bijaše prava mjera njegove nevjere.
Svaki dan i svaki sat donosi priliku da stvoriš neku odluku kojom određuješ hoćeš li se ili ne podvrgnuti silama koje prijete oduzeti ti tvoju pravu osobnost, tvoju nutarnju slobodu; i kojom određuješ hoćeš li ili ne biti igračka okoline…
Viktor E. Frankl: Zašto se niste ubili?
Da bih pronašao Smisao, morao sam prijeći put dug trideset godina
Plovio sam nemirnim morima „modernog“ doba, utapao se i grcao u dugovima prema Životu, ljudima i svemu stvorenju. Živio sam u nekom svom paralelnom svijetu, iluziji da sam dobar, da sam u skladu, da je smisao u meni, da su svi drugi krivi, ali i patio jer je savjest upozoravala ukazujući, režući precizno poput kirurškog lasera, na upravo obrnutu stvarnost od one koju sam, zaslijepljen, projicirao u sebi.
Sve što ljudi čine, čak i grijeh, je bogotraženje. Samo – čovjek Boga ponajviše traži ondje gdje ga ponajmanje može naći.
Ernesto Cardenal: Život u ljubavi
Obilazio sam gurue, bioenergetičare, chi-majstore, istočne sekte, i konačno razne kršćanske crkve. Kada sam nezrelo počeo spoznavati Stvoritelja i prišao konačno k sveopćoj majci Crkvi, bio sam uvjeren da sam našao mir i da će sada biti lako. Ali zlo se uvijek potrudi zavesti, obećati, skrenuti te s puta. Duhovna praksa je odavno otkrila da grijeh uvijek puno obećava, malo daje, a uzima sve. Samo, ja to nisam želio čuti.
Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću.
(Lk 22,31-32)
Kada sam napokon pronašao ključ, noći su postale svjetlije, a samoće izblijedjele
Jednog zimskog jutra „…došao sam k sebi…“ i ostavio puno, puno godinama nepotrebno skupljanog tereta. Tog jutra zagrlio me je Otkupitelj razdajući mi svoje nebrojene osmijehe. Konačno sam progledao – ne očima, već namah očišćenim srcem. Noći su postale svjetlije, samoće su izblijedjele, magle se razbistrile, strahovi se utopili u povjerenju. Dugogodišnja robovanja navikama bila su izbrisana, grijesi oprošteni. Shvatio sam da Utjelovljena Ljubav ispunjava vrijeme između udaha i otkucaja. Pojavio se konačni Smisao zapalivši neugasivu žeravu.
Koliko je god to tada bilo predivno iskustvo, išiban lošim iskustvima iz prošlosti, više nisam imao iluziju da je sve s time gotovo – napasti su trajale i trajat će do oslobođenja od ovog raspadljivog tijela i susreta s Njim. No sa sigurnošću sam spoznao da se s obraćenjem novi čovjek rađa, a stare nemoći umiru.
Ljubav ide mnogo dalje od fizičkog života. Ljubav nalazi najdublji smisao u duhovnom biću, u unutarnjoj osobnosti.
Viktor E. Frankl: Zašto se niste ubili?
Ključ radosti života je u privaćanju da je čovjekov patnički život tek hodočašće do povratka Stvoritelju
Patnja i trpljenje imaju smisla jedino gledajući u vječnu radost, a ostavljajući zemaljsko i propadljivo. Pozvani smo činiti sve po zakonu životnog smisla – Ljubavi, Dobrote, Istine i Ljepote – koje često ne želimo slijediti u vlastitom oholom nerazumu. Ključ radosti života je u prihvaćanju činjenice da je čovjekov patnički život na zemlji tek hodočašće od začeća do naravne smrti tj. povratka Stvoritelju, slika težnje svekolike ljudske povijesti da pronađe pradavni izgubljeni raj prianjajući uz svoga Tvorca.
Za etičko – moralne vrjednote valja se svim raspoloživim sredstvima boriti jer su one ne samo razumni savjeti za život usklađen s čovjekovom prirodom, nego i neiscrpivi izvor zdravlja čovjeka, njegove duše i cjelokupnog društva, što novija istraživanja stanične biologije, genetike, neuroznanosti, kao i svakodnevna hagioterapijska praksa jasno pokazuju.
Dosadašnji modeli isključivo genetske i socijalne uvjetovanosti čovjeka, te s time isključenje mogućnosti njegove bilo kakve samostalne unutarnje promjene koju je gotovo cijelo stoljeće zagovarala klasična psihoterapija, gubi uporište. Ima tu još varijabli: navike, sloboda zauzimanja stajališta prema situaciji u kojoj smo se našli… u konačnici sama čovjekova duhovna komponenta je najvažnija, a potpuno zanemarena u istraživanjima, jer znanstvenici kažu da se duh ne može mjeriti pa im je to očigledna prepreka. Ali i to se pomalo mijenja. Radujemo se stoga novim znanstvenim otkrićima koja neće patiti od frustrirajuće uskogrudnosti modela koji isključuju bitne elemente čovjeka (Duh!) samo zato što su neprihvatljivi raznim ideolozima, već koja će nove naraštaje približavati jedinoj pravoj Istini.
Neka nam Dobra vijest o ljubavi Stvoritelja prema svakom čovjeku bude ključ koji otvara vrata spoznaje kojom ćemo mijenjati sebe (a time i svijet) suobličivši se slici Njegovoj.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Léonard Cotte – Unsplash
