Što su me štikle naučile o životu

Lijepo je vidjeti ženu kako elegantno hoda u petama. Lijepo, a rijetko. Češće grabimo dugačke korake, žurimo, nabadamo.. pa lijepo izgleda samo kada zastanemo.

157

Sjećam se svojih prvih cipela na petu. Tata mi je davao savjete kako hodati u njima. Polako, uspravno, noga pred nogu, što sitniji koraci. Kaže, nagledao se mame kako šeta u njima. Lijepo je vidjeti ženu kako elegantno hoda u petama. Lijepo, a rijetko. Češće grabimo dugačke korake, žurimo, nabadamo.. pa lijepo izgleda samo kada zastanemo.

Dok pišem ovo, u mislima mi nije taj zaleđeni, savršeni trenutak. Promatram usporenu snimku hoda žene koja u svim prolaznicima izaziva divljenje. Štoviše, strahopoštovanje. Strah da ne bi ijednom svojom kretnjom ili riječju oskvrnuli njezino dostojanstvo. Jer samo jedan pogled na nju otkriva da njezina vrijednost nije mjerljiva. Da je nešto najdragocjenije.

Ona hoda polako

Njezini koraci odaju samu srž ženstvenosti – smirenost i blagost. Na licu joj je ljupki osmijeh. Ne preširok. Tek toliko da naznači njezin nutarnji stav. Pouzdanje. Nadu. Radost. To nije tek raspoloženje. To je stav srca koji je toliko čvrst da ga nijedna oluja stresa ne može poljuljati. Možda će taj blagi poluosmijeh ponekad i nestati, ali sjaj u očima i dalje će upućivati na čvrste temelje. Ona zna da je neprocjenjiva. Zna da nema mjesta panici. Ona čuva svoj mir i nastavlja polako. Korak po korak.

Nogu pred nogu

Sigurna je u svoj put. Zna točno kamo ide. Čak i kada nije sigurna kojim putem će tamo stići, to ne pokazuje. Odabire onaj put za kojeg smatra da je najbolji. Ispravan. Nadajući se da je donijela dobru odluku. Nepokolebljiva u svojoj nakani za isto. Pogled joj je usmjeren na sve ono što je pred njom. Ne osvrće se previše. Živi u sadašnjem trenutku, znajući da je on sve što uistinu posjeduje. Prošlost je nepromjenjiva. Budućnost je prilika koja ovisi o svemu što smo danas. Sada. Nema ona straha od budućnosti.

Uspravno joj kreće ususret

Ramena joj nisu pogrbljena od tereta silnih briga. Njezina je snaga u Onome čiji je jaram sladak, a breme lako (Mt 11,30). Njemu je sve predala i On vodi njezine bitke. On brine njezine brige. Stoga joj je hod uspravan. Pun pouzdanja. Odaje smjelost, hrabrost, odvažnost. Jakost. Ono najdragocjenije ponekad djeluje tako krhko, kao dijamant. Ipak, pokušaš li ga slomiti, nećeš uspjeti. Da si pokušao u nekoj drugoj fazi njegova puta, dok se još brusio da bi dostigao ono za što je stvoren, možda bi uspio. Sada je prekasno. Tako je i s njom. Ona zna tko je, zašto je stvorena i kamo ide. Tu joj spoznaju nitko ne može narušiti. Zato se i smije bez straha danu budućemu (Izreke 31,25b).

Ne grabi velike korake

Strpljiva je. Ne dopušta osjećajima da je preplave. Ona vlada njima. Nije joj potrebno da sve zna. Dovoljno joj je da zna koji je sljedeći korak. Vjeruje. Vjeruje da je svaki njezin sitan korak znak pouzdanja. Njezin ‘da’ koji će biti nagrađen novim predivnim kamenčićem u mozaiku njezina života. Jer ga ne gradi sama. Dopušta Onome koji ima širi pogled od nje da djeluje. Prepušta. Strpljivo podnosi sve i hoda. Prema Nebu.

Na koncu, nije stvar u štiklama, stvar je u tebi

Možda je ovo neka moja utopija. Sigurno nije svaka žena koja je ikada znala lijepo hodati u štiklama imala sve ovo na umu. Možda joj je ipak, negdje u dnu duše bilo skriveno. Maleno svjetlo koje je tinjalo. Čekajući savršen trenutak da zapali cijelo njeno biće. Možda i nije. Vjerujem da postoji i puno žena koje nikada nisu obule štikle, a ipak je njihov hod ovakav. Što god obula – hodaj polako, uspravno, nogu pred nogu i ne grabi velike korake. Budi strpljiva, hrabra i odvažna. Bog te ljubi.

Lea Potočar – Žena vrsna

Foto:  Robert Metz – Unsplash

 

In this article