„U Kaželi su do smrti namlatili popa“, kao da se o tome ne smije govoriti, tiše od vjetra prozborio se glas o nepravdi. Mi smo vam živjeli u Čučinima, točno nasuprot ušća Jadra. Moglo se za oseke do njega kroz ribnjak na noge prošetati, a da pritom ne smočiš gače. Naša kuća, s kamenim skalama iz stare Salone, nalazila se kilometar od poluotočića čijim se imenom dičimo kad nas pitaju odakle smo. Mala Venecija je kao mala tava za palačinke na kojima rastu kamene kućice pomiješane sa zelenilom škura i palmi. Kad tavu umočiš u more, od vrućine i soli stvori se emulzija ljekovitog blata. Tako je nastao Vranjic. Na ručki su bili obješeni brodići, mahom drvene kućne izgradnje koji su tada gotovo jedini proizvodili sitost.
Ispod najvećeg leuta, pokidanog konopca, nazirala se crvena boja. Crna tkanina plutala je kao meduza tog mirnog jutra na sredini zaljeva. On je bio plivao što dalje u borbi za opstanak, a drvena vesla su ga grohotnim smijehom prekidala, usporavala, nekako bi se uvijek naslanjala na njegovu glavu. Nekako bi ga pronašla. Tukla su mu o razum, ali on i dalje nije shvaćao razlog takve borbe. Samo je okupljao mnogo mladih. Učio ih oprostiti. Učio ih vjenčati se, a onda se zagrliti otvoreno kao ljubav. Učio ih malim tihim stvarima koje prodišu u čovjeku kada kažeš nesebičnost, skrovitost i odricanje.
Jutros je na misi bila puna Crkva svetog Martina. Odvlačio je mislima udarce, upirao snagu u plivanje, ali ruke su nekako postale tanje, snaga je padala kao nekoć pod križem u Jeruzalemu. Valjda su se trebali dokazati za ulazak u Partiju. Uglavnom nepoznati, nekoliko poznatih, svjetina se smijala. Drugi su se bojali pa su zaključali vrata, po prvi put ikada. Tada su se počela zaključavati vrata u mjestu. Da se ne bi suviše govorilo.
Strina Ivka je izrekla osudu za šutnju
Strina Ivka, čula je vijest tri dana kasnije. Valjda je bila nagluha pa nije razumjela vrbe što su plačljivo dodirivale ušće Jadra. Tek što je saznala, kao da ju je netko probo trnom u oko, prebacila je šudar prvi s reda na glavu i trčala koliko je stare debele noge nose. Vranjic je spavao, najtiši ikada, a ona je vrištala, klapala, vikala kao da joj je to zadnje u životu.
„Kukavice! Kukavice! “, ispod svake zatvorene ponistre toga jutra izrekla je osudu za šutnju.
A onda su nju osudili za ne-šutnju. Provela je u zatvoru nekoliko dana. U zapisnik je ušlo da je luda. Kad je pitaju ključna pitanja, ne odgovara. Samo uvijek isto broji i nabraja. Dosadila im je. Pustili su strinu Ivku iz zatvora, a ona je i dalje prebirala po prstima dok se nije spustila na zemlju ispod stare Vrbe.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: StockSnap.io