Sveti Ignacije Lojolski (1491.-1556.)
Promjena je ponekad zastrašujuća
Čak i kada znate da neka velika promjena predstavlja poboljšanje, ona svejedno može zastrašiti. Na primjer, znate da mora postojati bolji način provođenja vremena od sjedenja pred televizorom ili igranja kompjutorskih igrica. Znate da vas je Bog stvorio za veće stvari. No, zastrašuje čak i pomisao na promjenu. Jednostavno ste se navikli uvaliti u taj naslonjač i isključiti mozak.
Samo pomislite – ako ste zaista pokušali živjeti na Božji način umjesto svjetovno, sve postaje moguće. Možda to niste u stanju učiniti. Možda se više ne možete prepoznati. Ona zabavna, znatiželjna, energična osoba kojom ste se smatrali je možda postala dosadna.
U redu je imati takve brige. No, priče o svecima nam pokazuju da ne bismo trebali brinuti zbog promjene. Samo pogledajte sv. Ignacija Lojolskog.
Život mu je obilovao pustolovinama i uzbuđenjem
Ignacije je živio u Španjolskoj tijekom šesnaestog stoljeća. Bilo je to doba kraljevstava i bitaka, vojske i vojnika.
Od tinejdžerske dobi, Ignacije je bio vojnik. Život mu je obilovao pustolovinama i uzbuđenjem. Provodio je mnogo vremena na dvorovima vojvoda i prinčeva. Bio je jak i pun života. Ignacije je vjerovao u Boga, no nije mnogo mario za vjeru. Nije činio više doli odlazio na misu i izricao svoje molitve. Slobodno vrijeme je provodio čineći stvari koje nisu baš pohvalne. Koristio je svoje vrijeme i darove za osobnu proslavu i užitak i ništa drugo.
Ignacije je tako živio dugo vremena dok se jednog proljetnog dana nije našao u zastrašujućoj situaciji. Borio se uz svoje španjolske suborce protiv Francuza. Francuzi su zauzeli cijelo područje oko Španjolaca, izuzev jednog malog prostora. Ignacije i još jedan vojnik su čuvali to mjesto koje je bilo na uzvisini unutar tvrđave. Svi ostali su se htjeli predati jer nije bilo izgleda za pobjedu.
Ignacije je stao pred svoje jedinice. Pozvao je suborce jasnim, snažnim glasom. Ne mogu se predati! Tvrđava ih štiti i imaju oružja. Zašto bi odustali?
Jedinice su poslušale Ignacija i nastavile borbu protiv Francuza. Nije uspjelo. Izgubili su, a Ignacije je ranjen.
Dvije potpuno različite knjige
Tadašnje puške nisu ispucavale male kuglice što je već dovoljno loše. Te puške su ispucavale velike, zaobljene kugle koje su ponekad bile veličine manjeg kamena, gotovo poput malih topovskih kugli. To je pogodilo Ignacijev kuk, prošlo mu kroz nogu i spustilo se do drugog koljena. Bila je to ozbiljna ozljeda.
No, kao i uvijek, Ignacije je bio hrabar. Bio je jak tijekom bolnog putovanja kući, čak i kad je nošen po teško prohodnim putevima dok mu je ozlijeđena noga svakim korakom dobivala grube udarce. Bio je jak i kad su doktori ustanovili da mu noga nije ispravno namještena i da, ukoliko ju nanovo ne slome i namjeste, neće više nikada hodati.
Kad je napokon Ignacijeva noga počela cijeliti ispravno, otkrio je dvije stvari. Jedna od kostiju mu je još uvijek stršala tvoreći ružnu kvrgu ispod koljena. A noga koja mu je slomljena je sad bila kraća od druge.
Stoga je Ignacije odlučio ponovo biti jak. Zahtijevao je da doktori odrežu kvrgu ispod koljena. Vezao je topovsku kuglu za kraću nogu i tako svakodnevno provodio sate puštajući je da slobodno visi, nadajući se da će kugla istegnuti nogu do normalne dužine.
U ono doba nije bilo mnogo načina ublažavanja boli. Stoga je ta «terapija» kroz koju se Ignacije uputio vjerojatno bila iznimno bolna i naporna. Međutim, Ignacije je bio jak čovjek.
Uslijed višemjesečnog boravka na bolesničkoj postelji, Ignaciju je postalo dosadno. Zatražio je nešto za čitanje. Nadao se pustolovnim knjigama, pričama koje su tad bile popularne: vitezovima koji su se borili za ruke lijepih dama, putovali u daleke zemlje i borili se s neobičnim stvorovima.
No, iz nekog razloga, dvije potpuno različite knjige su donesene Ignaciju. Jedna je bila o Kristovom životu, a druga je bila zbirka priča o svecima.
Ignacije je odlučio upotrijebiti darove dobivene od Boga
Ignacije je pročitao te knjige. Razmišljao je o njima. Bio je pogođen velikim žrtvama koje su sveci činili za Boga. Bio je oduševljen njihovom ljubavlju prema Isusu.
Stoga je pomislio: «Zašto trošim život samo na se? Ovi ljudi su učinili toliko dobra za života na Zemlji. Zašto ne bih i ja?»
Ignacije je odlučio upotrijebiti darove dobivene od Boga – njegovu snagu, njegovu sposobnost vodstva, njegovu hrabrost i njegovu inteligenciju – i služiti Bogu i Božjim ljudima.
Tijekom oporavka, Ignacije je počeo vrlo ozbiljno moliti. Božji mir mu je ispunio srce i potvrdio mu da je na pravom putu.
Kad je Ignacije potpuno ozdravio i bio posve spreman hodati i putovati, napustio je svoj dom da bi se pripremio za novi život. Nije bilo lako. Imao je trideset godina, što se u onom dobu smatralo starim, te je kasno započeo svoju svećeničku naobrazbu. U to vrijeme se misa slavila isključivo na latinskom, a svi učeni ljudi su međusobno komunicirali na latinskom. Ignacije nije znao ni malo latinskog. Tako je na prvom satu latinskog, veliki grubi Ignacije morao sjediti u učionici punoj desetogodišnjaka koji su također učili latinski otpočetka.
To zahtjeva drugačiji tip snage, zar ne?
Ignacije je nastavio putovati. Okupio je devetoricu prijatelja koji su osjećali isto što i on, i zajedno su se zavjetovali Bogu. Bili su to osnivači Družbe Isusove, takozvanih Isusovaca.
Ono što je započelo s Ignacijem i njegovih devet prijatelja, preraslo je u samo nekoliko godina u skupinu svećenika i braće s više od tisuću članova. Koristili su svoje darove učeći i propovijedajući o Isusu diljem svijeta.
A zamislite, sve je počelo jer je jedan čovjek – sveti Ignacije Lojolski – bio jak i imao hrabrosti promijeniti se!
Loyola Press
Preveo: Mladen Ilijević
