Svijet je prepun prigoda za grijeh – ipak, živi u svijetu

svijetu

Tko želi biti Isusov, u svijetu Isusov, danas može proći kroz vatru i kamenje. Svijet u kojem živimo rahlo je tlo za padove. Ili otvrdnuće u mlakosti.

Svijet u kojem živimo postavio je Boga na mjesto prvog lica jednine i klanja se tom bogu. Strepi pred tim bogom. Drhti da ne povrijedi ime svoje, niti ego svoj i da svetkuje tijelo svoje.

Svijet je gust kamenjem koje noge jednog kršćanina moraju prijeći. I ogrebat će ih. I srušiti ljudska narav grešna pod prigodama.

Svijet koji nas okružuje vrvi demonima bluda na ulicama koje bosonogi prelazimo kao da nama to ne škodi. A u dušu se utiskuju oštri ožiljci kamenčića, pogledi ove ili one vrste, navikavanja i uspavljivanja savjesti. Svijet u kojem jesmo, svijet je prašnjav pohotom, lažima i prevarama. Svijet – jedanput se živi. Osveta i ponos. Osveta i podmićivanje. Svijet je to koji jako smrdi na sotonu.

Odmor od svijeta ili mir usred svijeta

Ponekad maštam o jednoj trošnoj kućici na Dinari. O primitivnom načinu života. Jednostavnim poslovima, tvrdom radu i molitvi u samoći svoje obitelji. Maštam o pustinji u koju bih mogla odvesti svoju obitelj iz svijeta. Na osamu. Na brdašce uz naše životinje i našu blitvu. Maštam o ljepoti običnoga. O odmoru od svijeta. O pustinji usred svijeta.

Ili o otoku. Katkad idem na otok našim bijelim brodićem na vesla i donosim tamo hranu. Preseljavam se na tiho mjesto. Na osamu. U izolaciju. Na otoku razgovaram s Isusom. Onako, katolički uobičajeno. Oče naš. Zdravo Marijo. Vjerujem u Boga… na otoku skupljamo kamenčiće i gradimo zidiće. Hvatamo ribu rukama. Plivamo lijepi. Čisti. Skladni. Na otoku se štitimo od grešnih prigoda. Skupljamo snagu u rebra i dišemo čisti zrak.

Ipak, Isusu mi kaže budi u svijetu, ali ne od svijeta.

Kad mi podmetnu nogu, ja kleknem pred Isusa

Kad mi svijet zapinje nogu, ja kleknem pred Svetohranište, ukrcam se na otok ili sjednem u drvenu kućicu na Dinari i gledam u daljinu.

A onda ustanem, napustim svoju malu idilu pustinje i idem ljubiti taj svijet.

Moj grešni svijet tako treba Isusa.

Svijet treba ljubav otočana i planinskih ljudi. Naboranih osmjehom.

Samo ga treba saslušati.

Samo gledati.

Samo taknuti.

Približiti se i pomoći.

Podignuti.

Riskirati u svijetu.

Postati ruka.

Postati brat.

Postati s Isusom – u svijetu, a ne od svijeta.


Marija Grgić – Žena Vrsna
Foto: Kinga Cichewicz – Unsplash

 

 

 

Marija Grgić
Marija Grgić

Gospodin joj je providio muža i njihovom braku poklonio petero djece. Uz brigu o svojoj obitelji, uređuje portal Žena vrsna što je svakodnevno ispunjava milošću. Jednom ranije u životu postala je magistra matematike i fizike. Osluškujući Božju prisutnost u svakodnevici, voli pisanjem hvatati sjećanja na Ljepotu.