»Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi« (Ps 37,5).
Već duže vrijeme ulovim samu sebe kako sasvim slučajno ponavljam ovaj redak psalma, a zapravo vjerujem da ga baš namjerno u meni šapuće Duh Sveti. Planiranje je dio mog karaktera. Volim sve unaprijed isplanirati, organizirati, volim imati kontrolu nad udobnošću i čistoćom prostora u kojem boravim. Stoga nije niti čudno da me Duh Sveti upravo ovim psalmom poziva na otvorenje srca, na razbijanje strahova koji dovode do svih mojih bespotrebnih planiranja. Želi me iznova podsjetiti da je On moj brižni Otac koji me ljubi ljubavlju kakvu ne mogu niti zamisliti i da su stoga svi najbolji planovi za moj život satkani i skriveni u Njegovoj ruci.
Razum nije mogao shvatiti, ali je srce gorjelo od radosti
Gledajući na svoj život i sve one trenutke u kojima sam dopustila Gospodinu da bude Otac, a ja Njegova kći uvijek me iznova dirne Njegova brižnost, vjernost i strpljivost koju je imao i koju još uvijek ima za mene. Gospodin već dugo nježno, na svoj način, ali poštujući moj tempo liječi u meni ono što je ranjeno. Tako je odlučio jedan dio zacijeliti ovo ljeto na duhovnim vježbama u šutnji na Golom otoku.
Odlučio me je odvesti tamo gdje udobnost kakvu poznajem ne postoji. Tamo gdje me moj plan nikada ne bi odveo i zbog čega bih na koncu ostala zakinuta za tolike milosti. Znajući uvjete u kojima se odvija taj duhovni kamp čudila sam se samoj sebi što sam odlučila provesti dio svog ljetovanja upravo tamo. Boravili smo u napuštenom zatvoru u kojem se u prošlom stoljeću mučilo i ubijalo. Spavali smo u vrećama u otvorenim zatvorskim prostorijama bez vrata i bez prozora, a kao zahod koristili smo zatvorske čučavce. Nismo imali signala, niti struje. Noću smo hodali uz svjetiljke.
Znajući za sve to, prije samog odlaska me hvatao strah i ozbiljno sam razmišljala o odustajanju. No, iako razum nije mogao shvatiti, srce je dobro znalo da će tamo biti izliječeno. Ono je gorjelo od radosti zbog tišine u kojoj se trebao dogoditi susret kćeri sa svojim Ocem.
Na Golom otoku sam naučila da Bog sve okreće na dobro
Na Golom otoku se u prošlom stoljeću na najokrutnije načine gazilo ljudsko dostojanstvo. Zatvorenici, u čijem smo zatvoru boravili prošli su stravične muke od gladi, žeđi, rada u kamenolomu i rudnicima do bičevanja jedni drugih i zbog toga taj otok ima posebnu težinu. O toj težini na Golom otoku dijelom progovaraju razrušene zgrade, slomljena stakla, napukle daske i zahrđale žice. No, Bog je onaj koji sve okreće na dobro.
Njegova prisutnost na Golom otoku danas je toliko vidljiva i opipljiva. Boraveći u tišini, rasterećen svih stvari koje ti inače okreću pogled od Njega, vidiš Njegovu jednostavnost, vidiš Ga kako ti progovara kroz prirodu, kroz mlade koji su ga baš poput tebe došli susresti, kroz duhovnika i pratitelje koji se pažljivo brinu da tvoj susret s Njim bude što intimniji. U svakom pogledu tvog promatranja možeš jasno čuti Gospodina koji ti želi iznova zapaliti srce još većom čežnjom za Njim, potaknuti te na promjenu i uliti ti novu nadu u srce.
Promatrajući prirodu Golog otoka svim srcem sam poželjela letjeti slobodno poput ptica i radosno skakutati poput zečeva i ovčica vođena Njegovim dahom. Tamo gdje se nekada sloboda gušila, sada se oslobađa. Bog sve okreće na dobro.
Kako je lijepo biti… na Golom otoku
Gospodin je uvijek prisutan u nama i oko nas, no često ga zbog buke ne čujemo, stoga je tišina idealno mjesto u kojem možemo čuti, vidjeti, opipati i okusiti Njegovu prisutnost. Polazeći duhovne vježbe dobili smo određene smjernice što i kako razmatrati, kontemplirati i meditirati, no naš nas je duhovnik neprestano usmjeravao da osluškujemo Duha Svetog i dopustimo Njemu da nas vodi prema našem vlastitom tempu. Kupajući se u prekrasnom moru Velebitskog kanala u sebi sam čula glas koji mi govori: „Kako je lijepo biti!“ Razmišljajući o tim riječima shvatila sam kako rijetko jesam, kako rijetko bivam, kako prerijetko živim sadašnji trenutak.
Na Golom otoku sam disala svaki dah onakva kakva jesam pred svojim Ocem – slobodna, rasterećena tolikih okova koji me guše i koji mi ne daju biti: briga, planova, sanjarenja, mobitela, interneta, šminke, udobnosti… Uživala sam u tim trenucima u kojima sam bila ono što jesam, osjećajući se sigurno i voljeno u Očevoj prisutnosti, ne trudeći se niti najmanje da zadivim sebe niti druge. Zaista je lijepo biti!
Naizgled pustinja, a zapravo oaza
Na prvi pogled reklo bi se da je Goli otok pustinja, a prava istina je da je on oaza. Tek kada se ispraznimo od svakodnevnih navezanosti, spremni smo primati milosti. Tek kada pobjegnemo od buke, spremni smo čuti. Praznina na Golom otoku je tako puna, tišina tako rječita, milost tako vidljiva. Zato ti, draga čitateljice i dragi čitatelju, od sveg srca želim da se uzdaš u Gospodina i prepustiš Mu svoje putove da ih On vodi na svoj način, prema tvom tempu i da ne brineš za svoje trenutno stanje jer sjeti se da Bog sve okreće na dobro.
Neka u tvom srcu uvijek tinja vatrica čežnje za Gospodinom. Njegova milost će je rasplamsati i učiniti te odvažnim da iskoračiš iz svoje udobnosti i kreneš za Njim u nepoznato. Samo polako. Ne strahuj! Strpljiv je, vjeran i brižan naš Otac. Stavljam ti na srce ovo malo svjedočanstvo. Možda se već sljedeće ljeto i ti odvažiš i zakoračiš u intiman susret s Njim u ovoj ljekovitoj oazi – na Golom otoku.
Mirna Roko – Žena vrsna
Foto: Tim Vanderhoydonck – Unsplash
