Opet selidba! Uf! Imam dojam da sam tek raspakirala kutije od useljenja. Ovo mi je mjesto nekako posebno teško ostaviti. No to sam mislila i prošli put. Već sam toliko put savila i odvila gnijezdo da sam to počela činiti automatski. Od početka našeg braka bilo je toliko selidbi. Točnije, njih 10. Što zbog suprugovog posla, što zbog sinovih dijagnoza i što zbog maminih dijagnoza. Mijenjali smo gradove da bismo bili bliže sinovim terapijama i muževom poslu, a stanove da su što više prilagođeni osobi u invalidskim kolicima. Buran je to bio period. I Gospodin nas je kroz to proveo. Nije nam ni dlaka s glave pala! Čak više nije bilo potrebe za invalidskim kolicima.
Nazire li se kraj potragama?
To je bilo prije 5 godina. Točnije, Božjom milošću i darežljivošću u svom smo domu već 5 godina. Sasvim dovoljno vremena da raspleteš i ugodno se smjestiš u svom gnijezdu. I zaboraviš puste selidbe. No ja sam zapela još u automatizmu čekanja da ga opet iz nekog razloga moram skupiti.
Zašto Gospodine moj? Zašto si ne dopuštam reći da je ovaj grad moj grad, da je ovaj dom moj dom zauvijek. Sve što kupim, sve što unesem u njega, unesem s pola duše. U zadnje je vrijeme prisutan trend minimalizma. I dok su mnogi govorili da ne znaju kako i koliko se stvari riješiti, ja sam to zatvorenih očiju napravila. Za mene je potrošan osjećaj doma, a kamoli ne stvari u njemu.
Oaza iz djetinjstva
Razmišljajući tako pitala sam se gdje sam se zadnji put osjećala baš doma, kao kod kuće. Sjećanje me je odvelo do moje seoske župne kapele. Ona je smještena na pola brda pa od nje puca prekrasan pogled na polje okruženo brdima i gorama. Uz rub su smještena sela i mali gradić kao niz bisera. Posebno sam ljeti voljela taj pogled pun zelenila i ljudi u polju. Miješali su se zvukovi cvrčaka i motora za navodnjavanje u daljini. Tu sam kao dijete upoznala pojam doma i pripadnosti. S majkom i braćom tu sam se doselila s nepunih 5 godina nakon što smo naglo izgubili svoj prvi dom i svijet koji smo poznavali. U toj sam oazi ostala sljedećih 13 godina.
U skrovitosti s Gospodinom
Pričala sam Gospodinu kako taj osjećaj više nikad nisam imala. Osjećaj pripadnosti ne samo ljudima nego i mjestu. Dok mi se nije stvorila slika mog tipičnog susreta s Gospodinom. Susret s Njim u duhu, u prostorima duboko iza zatvorenih očiju. Gdje Ga osjećam i nosim. U nedodirljivim dubinama odakle me nitko ne može izvući ni otrgnuti. Nedodirljivo mjesto ikome osim Gospodinu i meni. Tu sam Mu plakala i smijala se. Tu sam Mu iznosila svoje strahove i molitve. Tu sam Ga slavila i hvalila. Tu sam Mu svu svoju ljubav pokazala i ponekad od zanosa zaplesala. Tu sam se pokazala točno onakva kakva jesam – grešna i manjkava. Ali uvijek ljubljena.
Istinski dom je s Gospodinom
Tu, baš tu, na tom mjestu (koje zapravo nije mjesto) imala sam još izvrsniji i potpuniji osjećaj da sam doma, baš kod kuće. Osjećaj pripadnosti i neodijeljenosti. Zapravo, sam prostor je imao lice bezličnosti. Bio je poput zastora. U toj nepreglednosti uvijek je Gospodin bio istaknut. Ispunjao Ga je cijelog. Jer je nemjerljiva Prisutnost, nemjerljiva Punina. To je mjesto moj dom, mjesto koje privlači, istinska domovina. Tu je i dom svake duše. Kod svakog je drugačijeg izgleda, oblikovano po mjerilu baš te duše. Mjesto susreta s Gospodinom gdje Ga čuješ i vidiš i osjećaš. Mjesto gdje razgovaraš s Njim, mjesto koje uvijek nosiš sa sobom, dom neodvojen od tebe.
U Njemu pronalazimo sve što nam treba
U toj „kući“ me Gospodin liječi, ispunja pukotine nepripadnosti u svijetu koji vidiš kroz otvorene oči. Zatvara rane – one velike i one male. On nam jedini može dati dojam potpune i neuvjetovane pripadnosti. Nekada to možda nemamo u kući gdje živimo ili u gradu gdje stanujemo, nekada to možda nemamo ni u prezimenu koje nosimo ili s ljudima koje poznajemo. Ali uvijek to imamo u Njemu, u Punini samoj. U Njemu neodvojenom od Oca i Duha, u Njemu koji jedini istinski zna što znači pripadati nekom. U Njemu, jedino u Gospodinu, možemo naći sve što nam srcu nedostaje.
Nemjerljivo je dobar Gospodin!
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Enrique Lopez Garre – Pixabay
