Gdje žive ledolomci?
Počinje sasvim jednostavno, benigno.
Najprije, rano ujutro, prije nego si spremna pokazati se svijetu, ne znaš je li bolje skupiti kosu ili je ostaviti raspuštenom. Namještaš rep, punđu, pramenove nervozno prebacuješ sad na jednu, sad na drugu stranu. Čini ti se da je lakše naći novi kontinent nego crtu razdjeljka. Pažljivo nanosiš crtu tušem, sloj maskare, pa još jedan, za svaki slučaj, jer tko zna koga ćeš sve danas sresti. Crveni ruž ili neki blagi, neutralni? Završiš s tim mazuckanjem, oslikavanjem i osjećaš se kao malo bolja čovjekica, možeš među ljude.
Onda svane dan kad se više ne možeš pogledati u ogledalo, jer ne znaš koga ćeš tamo sresti. Izbjegavaš jutarnji pozdrav svome odrazu, svojem obrnutom licu. Kad izađeš vani, zaobilaziš ljude, a kasnije im se pravdaš da ih nisi vidjela. Šuljaš se ulicama gdje nitko ne zalazi. U kavani se zagledaš u neku točku u dnevnim novinama kako netko ne bi sjeo za tvoj stol.
A onda prestaneš odlaziti u kavane. Puno čitaš. Ili premalo. Tražiš samoću. Najsigurnije je u toplini vlastitog kreveta, ne želiš se ustati ujutro. Puno spavaš. Pa onda premalo. Okrećeš se, namještaš, bacaš jastuke na pod, brojiš ovce, moliš, slušaš glazbu, ali iz mračnog stropa naviru neke guste i tamne sjene kakve do tad nisi vidjela.
Imate depresiju
Jednom se bez razloga rasplačeš usred obiteljskog ručka. Suze ti se miješaju sa tjesteninom i umakom od rajčica. Na opće čuđenje ukućana, ne znaš objasniti što ti je. Povlačiš se u sobu i ležiš, ležiš, ležiš u nekom maglovitom bunilu.
Onda prestaneš biti svjesna ljudi oko sebe. Postaju nejasni obrisi. Dani su tromi ili munjeviti, ne postoji čvrst, ustaljen ritam otkucaja njegovih trenutaka. Praznina u tvojoj glavi sve je veća i veća i veća, a čvor u utrobi sve teži, teži, teži. Onda se počneš tresti. Drhtiš kao list pred refulom orkanske bure. Otpuhana si. Nema te.
A onda se nađeš u čistoj, udobnoj prostoriji, za besprijekorno sređenim stolom. Na zidovima su morski pejzaži. Rješavaš neki smiješan i lagan test: jedino što trebaš je odgovoriti sa da ili ne, ili bilježiti brojeve od 1 do 5. Gospođa srdačnog osmijeha s druge strane strpljivo čeka dok riješiš test i spremna je dati ti ocjenu. Naposljetku, crta jedan grafikon nalik onoj statističkoj torti, pogleda te i kaže:
“Imate depresiju.”
Na trenutak, ali samo na trenutak, osjećaš se kao dobitnik na lotu, jer sve je napokon dobilo ime, ali onda slušaš kako to ime, koje si već sebi nadjenula kao novo odijelo, novi dio sebe, istjerati iz svog života. Bit će dugo i teško. Trebat će vremena, strpljenja i puno, puno snage. Nekome ide brže, nekome ne. Individualno je, svakome skrojeno baš po njegovoj mjeri. Ali to odijelo može se odbaciti, osloboditi se njegove stisnutosti.
Nekoliko mjeseci kasnije, odijelo je odbačeno. Leži negdje na gotovo zaboravljenoj cesti i već su ga zgazili brojni koraci, iskljucali lešinari i užgalo sunce. Postane lakše kad sretneš nekoga sa sličnim odijelima, jer kroj je utješno poznat, njegovi šavovi. No što kad poželiš oduzeti to odijelo, baciti ga, osloboditi toga Drugoga tijesnih rukava i plitkih, iskidanih džepova?
Dovodiš i sebe u opasnost da u toj silnoj želji sam sebi nanovo iskrojiš ono što je bilo uspješno odbačeno.
Naznaka odgovora došla je jednog jutra, kao nenadana nevera.
Pokušaj biti ledolomac
Budi kao taj tromi, spori brod koji odlazi tamo gdje nitko ne želi. Strpljivo čeka, promatra, osluškuje. Ako su sile prirode naklonjene, led se polako lomi. Ako ne, prisiljen se usidriti, plutati, broditi u najboljoj vjeri.
Možda su oni pametniji, mudriji, iskusniji i načitaniji bili u pravu: možda je potrebno topiti led, voljeti i ne pitati ništa zauzvrat, ne pitati hoće li ti se to vratiti, hoće li ti se to isplatiti, hoće li Drugi biti i upola sposoban i spreman pružiti isto.
Možda je ljubav jedini odgovor. Kako god teška i bolna bila.
Možda je to jedini način za odbacivanje onog tijesnog odijela, i svojeg i tuđeg. Ako je tako, onda se valja zaputiti tamo gdje žive ledolomci.
Zorka Bibić – Žena vrsna
Foto: Unsplash
