Tko je mom sinu dao autizam?

Kao dijete što se suočava s velikim uznemirenim morem - osjećala sam da jednako tako stojim sa svojim sinom. Gledam te nemirne i duboke vode. A kročiti nam je unutra. Bogu hvala, naš Gospodin hoda po vodi! 

132

„Što želiš da molim da ga napusti taj zloduh izbirljivosti u hrani?“
To pitanje probolo me kao strijela. Raskrvarilo mi srce i probudilo sve one bure pitanja što sam prolazila zadnjih godina. Nekako sam mislila da je ta tema zatvorena, ali evo i na spomen krvari.
Zamrznula sam lice, želeći sakriti bunt, jer iskustvom sam naučila da duhovne sfere daleko nadilaze moj intelekt i da, kad šutiš, napokon nešto i čuješ.

No, moja bitka nije bila s tom čistom i nadasve dobronamjernom dušom koja pokušava biti Cirenac u cijeloj ovoj priči. Moja bitka je bila s pregrštom takvih sličnih pitanja. Tko je mom sinu dao gluhoću, tko je mom sinu dao autizam? Zbog čega moj sin ima poremećaj senzorike? I najteže pitanje – ima li moj sin dijagnoze ili zloduhe?

S ovim na srcu, jedino što sam mogla toj duši, kao i svakoj drugoj, reći da budu duboko zahvalni što ne znaju kako je teško čuti da nešto što ti dijete podnosi pod imenom poteškoća i dijagnoza netko naziva zloduhom.

Gospodine, jesam li ja prepreka ozdravljenju mog sina?

Okrenula sam se Svetom pismu. Čitajući, osjećala sam se kao da živim između svih događaju u evanđelju gdje Gospodin ozdravlja i liječi, oslobađa i podiže toliko mnoštvo, a da nisam niti u jednom. Ozdravlja slijepe i gluhe, a sin pored mene još uvijek gluh, ozdravlja od svih dijagnoza, a moj sin ih samo skuplja, hodajući od liječnika do liječnika.
Jesam li ja, Gospodine, prepreka milostima koje ti čuvaš za mog sina? Moja nevjera? Moji grijesi? Jesam li prepreka Tvojim milostima kad tvrdim da su sve poteškoće koje moj sin podnosi poslužile za toliko dobra u našoj obitelji, jer samim tim ih prihvaćam, ali i ne mijenjam?
Gospodine, jesam li se prestala boriti za svog sina??

Gledam unazad i vidim taj siloviti put koji smo prevagnuli. Ja, premda odrasla, ne bih nikad mogla postići neke stvari i neke spoznaje, da nije bilo njega, tako malena i potrebita. Sve u meni puca od ponosa, gledajući kako nadilazi bitke kao junak. Uzor mi je ovo moje nejako, ali tako marljivo i veselo dijete. Tako toplo i privrženo.  Toliko me oblikovao, sa svojom sestrom, da ne poznajem više staru sebe.
I pitam Te, Bože moj, je li ovo dovoljno plemenita ploda, da odbacim svaku sumnju da je ijedna njegova dijagnoza od Zloga?

Izljubio si nas križem

Vidim da se ništa pod ovim plavim nebom ne događa, da Ti, Gospodine, nisi dopustio. Da nisi u svojoj promisli već unaprijed poznavao. Poznavao si me dok sam se oblikovala u utrobi moje majke, poznavao si mog sina dok je pod mojim srcem bio. Ma, poznavao si ga dok nisam ni znala da postoji. Izljubio si ga davno već na križu i na njega si mislio dok si sve podnosio za naše spasenje. I na njega si mislio kad si rekao da u kući Oca Tvoga ima mjesta za svakoga. Na njega si mislio kad si mi otkrio da će doći dan kad ću vidjeti za cijelu vječnost svog sina bez ikakvih dijagnoza. Da ću ga čuti da mi govori ” mama”. Nisi ga zaboravio dok Ti jecam da ne mogu dočekati takvu Vječnost, da je želim već danas.

Nikad nisi njega zaboravio

Pa ni kad si dijelio sve što nas je podnijeti, poradi dobra i našeg spasenja. Nisi ga zaboravio kad su gluhoća i autizam upoznali Mihaela. Nisi ga, Gospodine, taj tren zaboravio, nisi bio daleko. Sve si vidio i sve si znao. I nisi bio, Bože moj, tada nepomičan i ravnodušan. Bio si PRISUTAN sa svom svojom ljudskosti i božanstvenosti. Ti si, Gospodine moj, u svoj  beskrajnoj dobroti to dopustio, jer Ti znaš kakvu krunu želiš mom sinu u Nebesima. Ti znaš kakvu slavu si sebi namjerio po križu mog sina. Ti mu nisi daleko ni u svakom trpljenju koje on već sad podnosi…poradi svoje svetosti i tko zna još čije.

Bože moj, otajstven si. Evo i mene na tom  sinovom putu, pa gdje si mene baš odabrao pored toliko sposobnijih? I dok gori ova vatra Duha u meni, ne želim propustiti priliku da Ti zahvalim, jer izljubio si nas križem, najprije svojim pa onda ovim našim malenim. Sve poradi Neba. Poradi dana kad ćemo sjesti pored Tebe i nasloniti Ti se na grudi, nasititi se utjehe i blaženstva. To vrijedi svega.

Evo, mislim da sam odgovor čula. Šapnuo si mi ga, pa kad me pitaju što da mole da mi sina oslobode, pozvat ću ih da ga, poradi Tebe, blagoslove.

Slava Isusu!


Ruža Đurić – Žena vrsna 

Foto: Pixabay.com

Pročitajte i druga razmišljanja Ruže Đurić.

Print Friendly, PDF & Email
In this article