Svaki čovjek želi radost u svome životu i probavamo mnoge stvari kako bismo tu radost ostvarili, ponekad to uspije, a ponekad ne. Reći ćemo kako je to život, nekada dobiješ, a nekad ne, no sv. Pavao se ne bi složio s time. On nas poučava kako se uvijek trebamo radovati, ali kako to učiniti u teškim situacijama, situacijama u kojima smo promašili ili nam se dogodilo kakvo zlo? Nastavak Pavlova govora donosi nam rješenje – radujte se tako što ćete uvijek moliti i zahvaljivati (εὐχαριστεῖτε). Je li Pavao tu mislio na euharistiju? Vjerojatno ne, ali zahvaljivati Bogu možemo upravo preko euharistije u kojoj nam se On sam daruje! Kaže nadalje da je to volja Božja za nas u Kristu Isusu, a gdje konkretnije susresti Krista nego u svakoj euharistiji.
Znamo što imamo, ali mislimo da to nikada nećemo izgubiti
Gledajući svijet oko nas možemo se zapitati jesmo li prestali s radošću upravo zato što ne znamo zahvaliti na onome što imamo? Kaže se da čovjek ne zna što ima sve dok to ne izgubi, ali čini mi se da zapravo znamo što imamo, ali mislimo da to nećemo nikada izgubit. Stoga su tu prikladni stihovi: „Ko te ima taj te nema; ‘ko te nema taj te sanja, tko te sanja taj te ljubi..“
Možda pomalo i čudan odabir za objašnjenje radosti, ali vjerujem kako su klice istine posijane oko nas upravo u narodnoj mudrosti i iskustvu. Svatko od nas je imao radost i zna što je radost, ali spletom različitih okolnosti izgubili smo je. Možda nam se dogodio neki nesretni slučaj, teškoća života, ali u zadnje vrijeme u ispovijedima slušam o gubitku radosti, a da čovjek ne zna razlog toga gubitka, kao da je radost jednostavno nestala. No može li radost samo tako nestati?
Vjerujem kako se dobar dio uzroka krije upravo u tome što smo zaboravili zahvaljivati na onome što imamo, a krenuli smo trčati za onim što nemamo postavljajući si tako nerealne ciljeve u životu. Otac trči na jednu stranu, a da pritom zaboravlja da je primarno otac. Majka trči na drugu stranu zaboravljajući da je primarno majka. Djeca trče pokušavajući ispuniti kriterije društva, a da pritom zaboravljaju da su primarno djeca, a ne roboti koji u istom trenutku trebaju izgledati savršeno, svirati violinu i balansirati loptu na glavi. Previše je obaveza koje su nam nametnute, ali i koje si namećemo, da bismo tako ispunili tuđe kriterije, a ne one Božje. Tako onda imamo obitelj, a nemamo je. Imamo život, a nemamo ga.
Ivan Krstitelj nas uči da posloženi prioriteti omogućavaju radost
Ivan Krstitelj stavljen je pred nas kao lik koji je znao posložiti svoje prioritete u životu i zato je mogao biti radostan. Mogao je on težiti da bude Krist i da ga ljudi hvale zbog toga, ali znao je da će tada izgubiti radost života jer to ne bi odgovaralo njegovom primarnom pozivu. Neću puno o njemu pisati, jer sam već pisao, ali vjerujem kako ova nedjelja pred nas može izvući ispit savjesti koji će nam pomoći u radosti dočekati Božić.
Temeljno pitanje našega ispita jest gdje je moja u radost? Ostvarujem li svoj poziv ili trčim na sve strane kako bi zadovoljio/la tuđe kriterije? Zahvaljujem li Bogu na onome što trenutno imam? Ako patimo za onim što nemamo, a ne zahvaljujemo na onome što imamo, vrlo brzo ćemo pasti u depresiju. Slično je i s našim Adventom tj. s preuranjenim slavljem Božića. Trčimo za proslavom, da se do 25.12. toliko potrošimo da nam Božić nije više „fora“. Stoga je važno ove dane iskoristiti kao pripremu, a ne kao slavlje. Sada nije vrijeme božićnih pjesama, nego vrijeme pripreme. Ako zaboravimo živjeti ono što sad imamo, možemo sa Zvonkom Bogdanom zapjevati i mi stihove pjesme iz naslova, jer ćemo imati obitelj, a da toga nismo ni svjesni. Djeca će odrasti, roditelji umrijeti, a mi ćemo se pitati pa kako se to dogodilo, zar nije moglo trajati još malo?
Radostan je onaj koji zahvaljuje na svemu što ima
Živimo tako da ne gubimo radost trčeći za onime što nemamo, nego u svemu zahvaljujmo na onome što imamo. Neka euharistija bude središte našega života i tada će sve doći na svoje mjesto. Radost života održat ćemo upravo tako da zahvaljujemo na svemu što imamo, osobito na onim svakodnevnim stvarima za koje mislimo da nećemo nikada izgubiti.
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Priscilla Du Preez – Unsplash
