Što više napredujem prema kraju prvog tromjesečja sve se više pitam kako sam već dvaput ovo uspjela preživjeti. Osjećam nevjerojatan trudnički umor. Ponekad se popnem na gornji kat i moram 5 minuta stati da bih se odmorila. Ponekad se uhvatim kako šapućem odgovore svojoj djeci jer nemam snage govoriti glasnije. Postaje smiješno.
Što bih radila da mogu?
Svaki put kad idem prileći i ostavim djecu pred televizorom, pitam se što bih radila kad bih se osjećala dobro – kad bih bila ona koja je puna energije, kreativnosti i veselja. Možda bih čitala djeci ili bih se šetala ili bih izrađivala nešto svojim rukama. Možda bih oprala ono brdo posuđa ili konačno obavila sve telefonske pozive ili zalila one jadne kućne biljke.
Znam da moje tijelo koristi sve svoje resurse da bi dijete raslo i bilo zdravo, ali teško je tome povjerovati. Još mi se ne vidi trbuščić. Ono što mi se čini stvarnim jest misao da nisam dovoljno sposobna: da se ne trudim dovoljno, da nisam dovoljno snažna, da ne obavljam dovoljno posla.
Drugačiji predznak samopouzdanju
Ovakve me misli više niti ne iznenađuju. Moje se samopouzdanje oduvijek gradilo na onome koliko sam postigla. To ne bi trebalo biti tako, no s obzirom na to da je to navika koja se stvarala godinama, očekujem da će mi trebati dosta vremena da je prekinem.
Spremna sam suočiti se s ovom trudnoćom. No ne mogu se suočiti s vjerojatnošću da ću sljedećih osam mjeseci biti potpuno razočarana sama sobom. Možda je ovo pravo vrijeme za oblikovanje nove priče.
Što ako iskoristim umor kao priliku za drugačiji predznak svome samopouzdanju umjesto da ga koristim kao opravdanje za svoju nesposobnost? Trudna ili ne, morat ću shvatiti da je dovoljno dati sve od sebe – čak i kada to nije ni blizu savršene slike. Čak i dalje od toga. Čak i kad ne dajem sve od sebe i borim se da izdržim – još uvijek je to dovoljno. Život je upravo tako zbrkan. Svi imaju loše dane.
Trudnički umor je prilika za nove navike
Mogla bih iskoristiti ove nalete obeshrabrenja i frustracije i natjerati se da učinim više nego što mi tijelo dopušta. Mogla bih oprati rublje i skinuti ga s popisa obaveza, dokazati sama sebi da nisam nesposobna. Ili mogu iskoristiti ovo vrijeme da naučim vjerovati i biti nježna prema sebi i slušati svoje tijelo.
Kada razmišljam o budućnosti i još osam mjeseci vlastite nemoći, osjećam se obeshrabreno. No što ako je to prilika da se naviknem tražiti i prihvaćati tuđu pomoć, prilika da spustim ljestvicu očekivanja, prestanem osuđivati sebe i svoje tijelo? Kada tako razmišljam, shvaćam da će ovih osam mjeseci biti upravo ono što mi je potrebno.
Anna O’Neil – Aleteia
Prevela: LR
Foto: Jon Ly – Unsplash
