Postoji jedna anegdota prema kojoj je čovjek, za kojeg se brinula, pitao Majku Terezu zašto mu pomaže. Ona mu je rekla da mu pomaže zbog Isusa i upitala ga zna li on tko je Isus. Nije znao. Pitao ju je je li taj Isus poput nje. Odgovorila mu je da ona pokušava biti poput Isusa. „Onda ga prihvaćam i ljubim“, rekao je.
Kada sam odlučila ići na Ultru, moja želja je bila da ljudi u meni prepoznaju i zavole Isusa, baš kao u ovoj anegdoti. Znala sam da ću susresti mnoge koji Ga ne poznaju. Možda su čuli za Njega, možda su i odrastali s Njim u blizini pa se iz nekog razloga udaljili. Kako god bilo, nadala sam se da će ga susresti u čaši hladne vode i osmijehu. U razgovoru.
Dogodio se nešto drugačiji susret od onog koji sam očekivala
U svakoj toj osobi ja sam prepoznala Krista. Prepoznala sam Krista koji sjedi na zdencu umoran od puta i moli Samarijanku da mu zagrabi vode. I u tom susretu, On koji naizgled traži nešto od nje, zapravo daje njoj puno više.
Dijelila sam vodu, a dobivala sam ljubav. Nudila sam svoje vrijeme, a dobivala povjerenje. Darovala sam osmijeh, a dobivala zagrljaj. Molila sam za druge, a ta molitva mijenjala je mene.
Pripremala sam se za ovo nekoliko mjeseci. Ovakvom služenju prethodi duboka duhovna priprema, formacija natopljena molitvom. Ona najprije izgrađuje i obogaćuje nas koji idemo među ljude. Idemo im pokazati da smo tu za njih. Da ih želimo voljeti. Jer, kako je rekao jedan Finac s kojim sam sjedila na zidiću i razgovarala skoro sat vremena, ljubav je nešto najljepše i najvrjednije na svijetu.
Čaša hladne vode bila je nerijetko i prilika za razgovor
Rekao mi je da je život dar i da to nikada ne smijemo zaboraviti. U samo nekoliko minuta otvorio mi je dušu i ispričao sve ono što nije imao kome. Pričao mi je o teškom razvodu koji je prošao i depresiji s kojom se borio. Htio si je oduzeti život, ali zadržala ga je ljubav i spoznaja da je potreban svojoj djeci. Pomagali su mu stručnjaci, bližnji su ga napustili. Ja sam ga samo slušala i dolijevala vodu kada bi ispio posljednju kap. Slušala sam ga i divila se njegovoj borbi. Razmišljala sam o svojim borbama i najednom su mi se činile tako malene. Znala sam da svaku moju borbu vodi i pobjeđuje Bog. Ništa ne činim sama. A on, on je u svemu ovome bio usamljen. To što sam ga saslušala, ponudila koju skromnu riječ ohrabrenja, zahvalila za dar njegova života i zamolila Božji blagoslov u svako područje njegova života, njemu je značilo sve. Ostao je zatečen, nasmiješen i zahvalan.
Nije uvijek bilo vremena za duge razgovore. Ponekad sam samo u letu pružala čašu hladne vode. Ni tada nije izostajala zahvalnost i poštovanje s druge strane. Često su nam se znali ispričavati što su puno popili ili što su razgolićeni. To što smo im mi prilazili s ljubavlju i poštovanjem nukalo ih je da sami prepoznaju koliko su vrijedni. Koliko su dragocjeni u Božjim očima.
Malo je potrebno da donesemo radost drugoj osobi, a tako nam je teško to malo dati
Upoznali su Crkvu koja im je bila bliska. Rekla bih da su je upoznali baš onakvu kakva ona je. Brižna Majka. Ona koja nam daje piti s izvora života. Ona koja nam se raduje i koja nas ljubi. Ona koja je prisutna. Pruža nam utočište, odmor i zajedništvo. To je Crkva koju ja poznajem i koju želim da drugi prepoznaju da bi je razumjeli i zavoljeli.
Priznajem da nisam znala što me čeka. Nisam znala kako ću pristupiti drugima. Bilo me strah da ću biti ismijana. Ali naučila sam da je malo potrebno da bismo donijeli radost drugima. Dovoljno je udijeliti im kompliment. Saslušati ih. Dati im ono što im je potrebno, a da ne tražimo nešto zauzvrat. Dovoljno je biti prisutan.
Dok su nam oduševljeno pristupali radujući se okrjepi, često su nas pitali zašto to radimo, zašto smo toliko dobri. Odgovor smo im nudili u osmijehu i narukvici s ispisanim jedinim i najvećim razlogom: Isus te voli!
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Roko Špoljar – Euangelion
