Zaljubljenost silazi s Božjeg osmijeha

zaljubljenost silazi s božjeg osmjeha

Možda bi bilo lakše prešutjeti. Zanemariti, zatvoriti oči i nastaviti hodati anonimnom stranom ceste; gdje javnost ne zna za tebe, gdje nikog ne dotičeš izjašnjavanjem, niti drugi tebe dotiču zadiranjem u osobni život.

No, igra se posložila da ovaj put neću biti samozatajna. Netko me zamolio da progovorim i brzopleto, pomalo kao Matej pod smokvom, rekla sam mu DA.

Ona postoji, moguća je

Naglas ću pričati istinite priče o ljubavi muškarca i žene i njihovoj vjernosti. Takva ljubav je iz Neba poklonjena mojoj obitelji i ispunjava nas duboko. Dakle, iskusila sam je. Zagrizla sam je. I žvačem je dan po dan, udvoje. Ona postoji, moguća je. Ona se zove radost. I izbija na vidjelo i u dobru i u zlu, htio ne htio. Riječima ću slikati žarke boje: osobna iskustva i iskustva mojih poznanika koji pažljivo osluškuju „prirodni zakon“ u sebi i žive ga. Takvim ljudima posvećujem svoje kolumne.

Nije mi namjera kritizirati drugačije odabire, već naprotiv, ispričati istinitu priču o ljubavi na katolički način i ponuditi je na dlanu dragim čitateljima.

Zaljubljenost je trenutak u kojem Bog pogleda na dvoje

Katolički brak je poziv. Pravi poziv, glavom i bradom. Poziv kao što to bude poziv u samostan, u svećenički red, u redovnički red, u laike posvećenog života… Poziv na svetost udvoje. Jednog romantičnog, pjesnici bi nadodali i proljetnog, dana  Gospodin se nasmiješi „na prvi pogled“ i zaljubi se: i zaljube se, njih dvoje. Zaljubljenost je trenutak u kojem Bog pogleda na dvoje.

Kao da Presveto Trojstvo u svojoj neograničenoj ljubavi u sebi, pošalje vatricu u srca dvoje ljudi. Neodoljivu vatricu, vatricu koja ih privlači jedno drugome, da postanu jedno. Možeš puhati u nju i rasplamsati je u ljubav. Možeš je i ugušiti. Stvar je izbora. U svakom slučaju, zaljubljenost je dar koji s vremenom može narasti u brak. Zaljubljenost je početak.

Od mnogih mogućnosti i kombinacija, moguć je odabir da se baš oni uhvate za ruke i prohodaju. Tata ih miluje, uživa u stvaranju romantičnog okruženja. Baca zvijezde po nebu za njih, pticama naloži da pjevaju njihovu pjesmu, labudovi se kupaju u rijeci pokraj njih. Zemlja voli, kao što se vole oni.

Šetajući gradom, događa se vatromet. Za njih. Kao u onoj reklami s kravicom, gura ih jedno prema drugom. Bude nekako patetično kad ovako napišeš, kao ja sada, ali dok se to događa, izgleda ti da se cijela priroda raduje vašem društvu. I kao da ste vas dvoje pozvani pjevati o ljubavi, hodati jedno uz drugo i tako slaviti Božje djelo zajedničke ljubavi. Primiti dar ljubavi objeručke i onda je ponijeti u brak.

Ljubav i zaljubljenost se smjenjuju i nadopunjuju

Zaljubljenost te zahvati i nosi stalno u smjeru voljenoga kao jugo koje puše prema svom sjeveru. I tada gledaš, a istovremeno si na jedno oko slijep. I ne smeta ti što si slijep. Zapravo uživaš u svojoj sljepoći. Kad staviš naočale za ljubav, odjednom ugledaš osobu koja je drugačija od tvoje projekcije ljubavi. Osobu koje je od krvi i mesa i, na primjer, nije toliko uredna koliko si zamišljao, osobu koja se budi kasnije nego ti, osobu koja voli držati poklopac školjke zatvorenim, a ti otvorenim, osobu koja ima naglu narav… Tada nastupa ljubav: spoznaja i svojevoljno opredjeljenje usprkos nesavršenostima koje ti ne odgovaraju. „Svjesna sam da imaš mane, ipak ljubim te takvog kakav si.“ No, istovremeno, ne mora nestati zaljubljenost. Ljubav i zaljubljenost se smjenjuju i nadopunjuju.

Ljubav vjerno ljubi u dobrim i lošim karakteristikama koje život pokaže, a zaljubljenost raspiruje ljubav. Sklona sam idealističkom vjerovanju da dvoje starih ljudi, gajeći ljubav u dobru i zlu, ne mora nužno izgubiti zaljubljenost na zajedničkom putu. Tko zna, možda je može umnožiti kao onaj muškarac koji je krenuo ispočetka u većim godinama braka u krizi, zapitkujući svakog jutra svoju ženu što može učiniti da je usreći taj dan. Zasigurno je njegovoj ženi takva gesta obnovila zaljubljenost. U tom smislu, zaljubljenost je na neki način začin ljubavi.

Bog se nasmijao

Sjećam se, kada smo se mi trebali zaljubiti, imala sam osjećaj da se cijelo Nebo uhvatilo u koštac s time. Došao je naš trenutak. Moj „On“ bi me toliko puta, s lijeve strane automobilskog mjenjača, upitao: „Gdje idemo?“. Kraj kapelice nakon koje je trebalo pokazati smjer, redovito bih odgovarala: „Neka Nebo odluči.“ Mi bismo, zaljubljujući se, pričali, a auto kao da je samo vozilo lijevo-desno-lijevo do nekog prekrasnog krajolika. To ljeto upoznala sam romantične ambijente za koje ni slutila nisam da postoje u našoj blizini. Kasnije mi je priznao da puno puta ni sam nije znao gdje bismo izašli. Samo je, pomalo u tremi, zamolio anđele da oni vode. Anđeli su, vjerujem, pomagali. I mi smo se, okruženi pogledima na predivan svijet koji je Bog načinio za čovjeka, odali zaljubljenosti. (Bog se nasmijao.)

U isti tren, toliko puta, mi smo jedno drugom pročitali misli. Naslutili, onako k’o od šale, bez nekih posebnih vidovnjačkih sposobnosti. Rekla bih, samo iz ljubavi. Ima još puno toga među nama o „istom trenu“, čak i tehničke prirode, kao pozivi i poruke. U svakom slučaju, veselilo bi nas to u svoje vrijeme i potvrđivalo nam da smo „najsretniji na svijetu“. Kasnije bi došla i ljutnja u „isti tren“. Ali, i pomirba, ili pronalazak zajedničkog rješenja, istovremeno.

Zaručili su se krunicama

Ipak, ponekad se stvore prave napasti da se dvoje ljudi ne bi prepoznalo i zaljubilo. Poznajem slučajeve u kojima su se zavoljeli i vjenčali baš oni parovi koji su se najviše na početku odbijali. Tako ona, Slavonka, ni na kraj pameti nije mogla zamisliti upoznati se s takvim Dalmatincem, a kamoli prijateljevati. A tek kamoli se zaručiti s njim. Od svih mogućih muškaraca u njenom okruženju, on je njoj bio utjelovljenje prepotencije. Zapravo, nije bio u suštini takav, samo se njoj to učinilo, izdaleka ga gledajući. Nezamislivo joj je bilo da bi joj Bog baš namijenio njega. Trebali su se samo približiti jedno drugom da se upoznaju, da odbace predrasude.

Nasmije me koliko je Otac Nebeski domišljat u očitovanju svoje volje nama ljudima. On je izgubio naočale i optužio nju da mu ih je sakrila. Apsurdno, rekli bismo ljudskim jezikom, tako ih je Dobrostivi bacio jedno pred drugo. Započeli su pričati, započeli koračati. Zaručili su se krunicama i, nakon godinu dana hodanja, vjenčali se iz ljubavi. Sada imaju petero djece, petero unučadi i trideset godina braka.

Bogu ništa nije nemoguće!

„Ljubav je bol, na srcu mom, ljubav je preteška bol“, kaže krasna, melodična pjesma. No, netko se u njoj nerijetko, skrivajući suze, pronalazio. Bude mi žao kad se sjetim koliko se napatio zaljubljen. Šest godina. Kaže, pokušavao se maknuti od nje, izbaciti je iz glave, ali sve ga je vraćalo opet na nju. Prvo vrijeme nije je niti poznavao osobno. Viđao bi je u crkvi. Iznutra znao da je ona „ta“; znao je negdje u duši kad se pomoliš i budeš miran s Bogom. Pobjegla je od njega, tek nakon što su se upoznali. Valjda ju je nešto prepalo. No, on se strpljivo molio.

Krunicama ju je dozivao: jedna krunica za jednu njenu poruku. I došla bi poruka od nje. A danima prije nije dolazila. Izgledao je na dane sam sebi pomalo opsjednut. Borio se protiv tog osjećaja, no uvijek iznova bi ga pozivao natrag njoj. Čak je razradio i taktiku kako joj se približiti. Počeo je ići svaki dan na misu, vjerujući da će ga primijetiti njezin otac koji je redovito svakodnevno odlazio na misu, pa joj ga spomenuti.

Posuđivao je pobožne knjige od nje, premda nikad prije nije pročitao više od jedne lektire. Onda bi joj vraćao knjige, da je opet vidi. Poput detektiva, dao je sve od sebe da je osvoji, no nije išlo samo njegovim snagama. Konačno je posustao truditi se jako oko nje. Posvetio se Srcu Isusovu: „Ti, Gospodine, misli na mene, a ja ću se brinuti za Tvoje kraljevstvo. (I misli na moju ljubav)“. Prepustio se Bogu i dopustio Mu sve mogućnosti.

Uvidjela je da je on onaj „pravi“

Godinu dana kasnije i ona se pomolila na grobu Ivana Pavla II. da joj Gospodin pošalje muža kojeg joj je namijenio. Zapravo, predala je svetom Papi svoju nakanu da je odnese na dlan Gospodinu. Ona kaže, valjda se tada otvorila za njega. I progledala je. Kao da su joj otpale ljuske s očiju. Uvidjela je da je on onaj „pravi“, o kojem je sanjala. Molila se za dar zaljubljenosti i ubrzo nakon, zaljubila se u njega. Bogu ništa nije nemoguće!

Svaki par ima neku svoju priču o Božjem smiješku. I kada se ona početna odvije, nekako krenu zajedno. Idu u kino ili na kuglanje. Šetaju. Neki piju kavu, čaj. Neki idu na plesnjake. Drugi pak zajedno mole. Ili moli samo jedno, dok drugo zaspe na prvoj desetici krunice izmoreno proteklim danom. Idu zajedno na mise. Neki se dopisuju: porukama, pismima. Drugi opet bacaju kamenčiće o prozor jedno drugom kako bi se dozvali i pomirili ako ih je neki nesporazum možda razdvojio prethodno. Neki pjevaju zajedno. Njih dvoje su odmah, na prvom piću, odlučili živjeti čistoću prije braka. Zašto? Ispričat ću vam u idućoj kolumni.


Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: TeiTo

Print Friendly, PDF & Email
Marija Grgić

Gospodin joj je providio muža i njihovom braku poklonio petero djece. Uz brigu o svojoj obitelji, piše za portal Žena vrsna što je uvijek ispunjava milošću. Jednom ranije u životu postala je magistra matematike i fizike. Osluškujući Božju prisutnost u svakodnevici, voli pisanjem hvatati sjećanja na Ljepotu.