Donedavno sam mislila da mi je najveći problem po pitanju molitve pronalaženje vremena za to. No jeste li primijetili da, čak i kada odvojite vrijeme za molitvu, zapravo niste u stanju uroniti u molitvu na duže vrijeme? Koji je pravi razlog naše rastresenosti – jesmo li previše zaokupljeni obvezama ili se ne možemo koncentrirati u molitvi na duže vrijeme?
Nedavno sam gledala intervju s Calom Newportom, profesorom informatike i računalstva, koji se u svom posljednjem djelu bavi pojmom koji naziva “duboki rad”. U svojoj knjizi Duboki rad: Pravila za usmjereni uspjeh u rastresenom svijetu on ističe da sposobnost koncentracije na zahtjevan zadatak postaje sve rjeđa pa je stoga poslodavci sve više cijene. On tvrdi da je koncentracija novi poslovni IQ, dok je duboka koncentracija posebna moć. „U našoj smo kulturi zaboravili što to znači usavršiti sposobnost koncentracije, a zaboravili smo i koliku moć ona ima… Stvari koje nas ometaju nisu loše, no problem je u tome što podcjenjujemo vrijednost onoga što im je oprečno.“
Prekomjerna ovisnost o društvenim medijima
Kao što možete pretpostaviti, jedan od glavnih krivaca za ovu nemogućnost zadržavanja koncentracije je naša prekomjerna ovisnost o društvenim medijima. Newport tvrdi da smo u krivu ako mislimo da je obavljanje više stvari odjednom dobra stvar te dodaje da su brojna istraživanja osporila vjerovanje da je ono djelotvorno. Osobe koje obavljaju više stvari odjednom uglavnom to čine manje djelotvorno i temeljito nego osobe koje stvari obavljaju jednu po jednu.
Newport navodi da u današnje vrijeme obično obavljamo jedan po jedan zadatak, ali ih prekidamo onim što on naziva “samo da provjerim”. Tu i tamo prekidamo ono što radimo kako bismo provjerili e-mail, poruke, Facebook, itd. Uvjereni smo da smo usredotočeni na ono što trenutno radimo te da ovi “samo da provjerim” prekidi ne utječu na nas, dok zapravo ovakvo preusmjeravanje pažnje može umanjiti našu sposobnost koncentracije čak do deset ili dvadeset minuta kasnije.
Malo sam se šokirala kada sam čula da čak ono što radimo navečer može utjecati na našu koncentraciju idućeg jutra. Ako smo večer prije proveli ispred televizora dok smo pregledavali društvene medije ili igrali igrice na mobitelu, takav ometan rad utjecat će na našu sposobnost duboke koncentracije idućeg dana.
Nakon nekoliko dana, tjedana, mjeseci ili godina ovakvog ponašanja, nije ni čudo da naše društvo ne može zadržati koncentraciju na duže vrijeme. Reprogramirali smo mozak i onesposobili ga za koncentraciju na opipljivi zadatak i za duboko promišljanje o apstraktnim stvarima poput filozofskih koncepata. Nakon što sam saznala za “duboki rad”, zamislila sam sebe kako plivam i uranjam pod vodu. Znam da ne mogu odjednom uroniti u neki zadatak ili knjigu i ostati pod vodom satima. Mogla sam to činiti dok sam išla na faks. Zašto? Zato što sam to stalno radila, a Twitter tada još nije ni postojao!
“Duboki rad” je vještina
Newport je naglasio da je “duboki rad” naporan. Ljudi misle da je to tek nešto što mogu naučiti kada im zatreba, no to je vještina. Ako se u njemu ne usavršavate, nećete ga moći ni obavljati.
Iako nije spomenuo molitvu, ja sam razmišljala o svom molitvenom životu dok je govorio. Znam brojne mlade i odrasle koji priznaju da im je teško moliti. Premda uzrok toj borbi mogu biti različite stvari, ne možemo poreći da ova nemogućnost zadržavanja koncentracije, obavljanja “dubokog rada”, zahvaća naš molitveni život.
Kada pronađete vrijeme za molitvu, je li vam se teško umiriti? Uvijek sam mislila da mi se to događa zato što sam morala obaviti hrpu stvari ili zato što sam se opterećivala i brinula oko dosta toga. Međutim, možda je problem bio u tome što mi je mozak naučio da se ne koncentrira na jednu stvar duže od pet minuta.
Kada bismo bili savršeni, molitva nam ne bi bila obveza, već užitak
Ne kažem da ne bi bilo poteškoća u molitvi kada bismo živjeli manje rastresenim načinom života. C. S. Lewis je jednom rekao da je ponekad teško moliti: „Bilo kako bilo, hajdemo priznati. Molitva je zamorna. Izlika za izbjegavanje molitve nikada nije nepoželjna. Kada prestanemo moliti osjećamo olakšanje i odmor tijekom ostatka dana. Nevoljko počinjemo moliti. Sretni smo kada završimo. Kada molimo, no ne i kada čitamo knjigu ili rješavamo križaljku, bilo koja sitnica dovoljna je da nas omete. A znamo da nismo jedini u tome.” On objašnjava zašto je to tako: mi smo grešna ljudska bića. „Kada bismo bili savršeni, molitva nam ne bi bila obveza, već užitak. Jednoga dana, daj Bože, i bit će tako.”
Ako je C. S. Lewisu, jednom od najvećih genijalaca dvadesetog stoljeća, koji je nesumnjivo mogao obavljati “duboki rad” i provesti duže vrijeme u intenzivnom, dubokom promišljanju, bilo teško moliti, onda ne možemo prebaciti svu krivnju na društvene medije. U isto vrijeme mi, nesumnjivo, borbu činimo još težom.
Uzaludno trošenje vremena
U duhovnom štivu koje sam jutros čitala o. Francis Fernandez govori o važnosti svakodnevne molitve, kako duboke misaone molitve, tako i čestih zaziva i razgovora s Bogom. „Trebali bismo nastojati da ostanemo u neprestanom susretu, da uvijek ostanemo u odnosu s Bogom, a osobito u trenutcima koje posebno odvojimo za razgovor s Njime, kao što je sveta Misa, te sada i ovdje, ovo vrijeme kada Ga susrećemo u promišljanju o ovoj temi. Isto tako, tijekom dana, u situacijama od kojih je satkan naš dan, kada nam počinje ili završava posao ili faks, dok čekamo dizalo, kada susretnemo poznanika na ulici.“ (iz Razgovarati s Bogom, svezak IV, 585. str.).
Čekam lift svaki dan. A što radim dok ga čekam ili dok se vozim u njemu? Uglavnom čitam poruke, provjeravam Twitter ili sam zaokupljena nečim. Znači, ne samo da programiram mozak tako da se teže koncentrira na duboku molitvu, već i uzalud trošim vrijeme koje bih mogla provesti u kratkom razgovoru s Bogom. To je dvostruki gubitak.
Koja je moja nova odluka?
Prestati s tim “samo da provjerim” prekidima, bilo da je riječ o emailu na poslu ili naslovnici Twittera kod kuće. Nije stvar u tome da ne smijem provjeravati Twitter i, naravno, moram provjeravati email na poslu, nego je stvar u tome kako i kada to radim. Umjesto toga da se prebacujem s jedne stvari na drugu, trebam odvojiti vrijeme za koncentraciju na trenutni zadatak. Trebam se ponovno osjećati ugodno sama s vlastitim mislima, uključujući tišinu i iščekivanje. Trebam se pomiriti s tim da nisam zaokupljena nečim što mi odvlači pažnju. Ako mi ovo uspije u svakodnevnim životnim obavezama, mislim da će se to odraziti i na moju molitvu.
Svaka čast onima koji su imali dovoljno koncentracije da dođu do kraja ove objave, osobito ako niste tek letimično pročitali tekst. Nadam se da ćete mi se pridružiti u pokušaju da ponovno preuzmemo kontrolu nad svojim mozgom i poboljšamo koncentraciju. Odložimo mobitel, odbacimo stvari koje nas ometaju i pokušajmo reprogramirati naš mozak. Bog želi razgovarati s nama, samo se trebamo koncentrirati na razgovor s Njime.
Joannie Watson – Integrated Catholic Life
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Unsplash
