Zatvorena vrata

Neumorna potraga za prilikama za rast i napredak malenog četverogodišnjaka koji je tek počeo pričati svoju priču , bez obzira tko vrata otvorio da posluša.

666

U mislima mi se vrte zamišljene slike Marije i Josipa kako u hladnoj noći traže prenoćište. Sva su vrata zatvorena. Nigdje nema mjesta, nigdje nema načina da im se pomogne. Pokušavam se približiti Marijinu slomljenom srcu i Josipovoj zabrinutosti. Ona nosi pod srcem Dijete koje će svojim rođenjem donijeti spas i otkupljenje. No nema nikog da ih primi, da ih dočeka.

Nema mjesta, nema načina da nam se pomogne

Ovih sam dana sa suprugom hodala od psihologa do logopeda, od vrata do vrata. Doduše, otvarala su se, ali ostajali smo vani. Ne poznavajući nas, ne poznavajući nam dijete i jedva bacajući letimičan pogled na medicinsku dokumentaciju, izlijeva more prepreka za koje kaže da moj sin ne može i ne zna prijeći. Pomislim kako li je uspjela donijeti takav sud na osnovu jedne minute što ga je vidjela.

Navodi mi što mi dijete voli, a što ne voli i počinjem shvaćati da govori napamet. Traži razlog da nas uputi dalje… nekom tko će imati strpljenja raditi s gluhim i autističnim dječakom sa senzornim odstupanjem. Dalje nije bilo nikog. Nema mjesta, nema načina da nam se pomogne. Sjedila sam u čekaonici i shrvana teretom njihovih riječi mislima sam bježala Gospodinu. Jedino što sam mogla je nositi Mu tajac u duši i tajac u riječima. Nisam umjela izustiti nijednu riječ koja bi me opisala. Samo me tješila pomisao na sv. Obitelj i njihov ostanak iza svih zatvorenih vrata. Ako su Oni prošli ove boli, koliko je više moja obitelj pozvana na nasljedovanje njihove vjere. Probala sam se približiti Marijinu srcu koje je tugovalo pred ljudskom hladnoćom. Htjela sam sjediniti svoju bol s Njenom. Osjetiti se srcima.

Neka vrata se danas zatvore, sutra druga otvore

Suprug i ja smo otišli. Naučili smo pred kojim vratima ne prosipati vjeru u našeg sina. Potrebna su nekad zatvorena vrata od čovjeka da se otvore vrata prema Gospodinu. Bude dana kad me zaslijepi sve ono što su dijagnoze uzele od mog sina i ta buka zalupljenih vrata kao da me trgla iz sna u kojem sam snagu i ufanje polagala u čovjeka.

Da, moj sin ima poteškoće. Ali prije svega, i više od svega, on je dijete Božje. Njegov stvoritelj je Bog i stvorio ga je jer ga je ljubio. Ne želim ja više dobra svom djetetu nego Gospodin i ne mogu mu ja toliko dobra dati koliko dobra je za njega skriveno u milosrdnoj ruci Božjoj. U nikoga nam nije pomoć i blagoslov kao što je u Gospodinu

Stoga, premda potrebna terapeuta, rehabilitatora i stručnjaka raznih vrsta u nijednom mi ne smije biti ufanje ni snaga!

Eto, neka vrata se danas zatvore, sutra druga otvore. Nama je živjeti od onog što Gospodin ima za nas. Moje je da neumorno tražim prilike za rast i napredak mog malenog četverogodišnjaka koji je tek počeo pričati svoju priču… bez obzira tko vrata otvorio da posluša.

Ruža Đurić – Žena vrsna 

Foto: Pixabay.com

 

In this article