Prošli je vikend čak šest gradova Lijepe naše ispunila radost i raspoloživost neobičnih mladih ljudi u zelenim majicama. Bili su to volonteri akcije 72 sata bez kompromisa, međunarodnog volonterskog maratona koji animira mlade i promiče solidarnost, zajedništvo, kreativnost i volonterstvo. Još od sredine devedesetih okuplja tisuće mladih diljem Europe koji zajedničkim snagama preobražavaju svoju mjesnu zajednicu. Hrvatska u ovom projektu sudjeluje već četiri godine, a kako je ovogodišnja akcija dotakla srca vrsnih volonterki saznajte čitajući njihova svjedočanstva.
Nakon prošlogodišnjeg iskustva uopće nije bilo sumnje da ću i ove godine sudjelovati
Tea, studentica socijalnog rada iz Zagreba poručila je da upravo ono „bez kompromisa“ čini ovaj projekt posebnim. „Bez kompromisa“ ulaziš u nešto što ti je potpuno nepoznato i ne znaš koga i što očekivati u svojoj akciji. Sretan si zbog toga što znaš da će te upravo to iskustvo obogatiti. Mene su ove godine obogatile dvije akcije. Prvi sam dan sudjelovala u bojanju školske ograde i učionica. Pet djevojaka i dva dečka. Iako nismo imali puno iskustva u bojanju, ono je bilo lakše u zajedništvu, smijehu i lijepim komentarima osoblja škole, kao i susjeda koji su bili oduševljeni mladima koji radosno obavljaju posao.
S vama sam ozdravila..
Drugog dana, akcija je bila drugačija i svakako nepoznata, jer se nas devet mladih uputilo na put i dalje ne znajući što ćemo raditi (inače se akcija i ono što se radi sazna nakon prvog susreta s voditeljem), ali u ovom slučaju nismo saznali dok nismo došli na lokaciju. Kad smo stigli bili smo raspoređeni na 4 akcije unutar jedne. Jedni su krečili, jedni vodili susret sa skupinom mladih, jedni su pomogli u čišćenju stana starije gospođe, a ostale su pripremale ručak za cijelu ekipu.
Nakon cijelog dana i kad već pomalo osjećaš umor, dobiješ najveću nagradu, a to je rečenica starije gospođe kod koje smo čistili „S VAMA SAM OZDRAVILA“. Može li ti to tko platiti? Platiti ti ne može, ali svakako se možeš sljedeće godine prijaviti i dobiti svoju nagradu u valuti osmijeha, radosti i osjećaja zahvalnosti Onome koji te stvorio i dao ti darove kojima možeš obogatiti tuđi život! Možda se pitaš zašto bi to napravio, ja te izazivam i kažem ti „zašto ne?“
Kada jednom postaneš dio ove akcije, uvijek joj se vraćaš
Zovem se Karla, sedamnaestogodišnja sam učenica Prve gimnazije u Splitu. Za akciju 72 sata bez kompromisa sam saznala u školi i prijavila se – sada već drugi put. Prošlogodišnja akcija je zadovoljila sva moja očekivanja pa i više od toga, što je jedan od razloga zašto sam se ponovno prijavila. Činiti dobro, pomagati drugima, a uz to se odlično zabaviti te upoznati nove ljude nešto je u čemu sam zaista uživala i u čemu se nadam uživati i idućih godina. Kao dio medijskog tima bila sam na raznim lokacijama, a najdražu mi je zaista teško odabrati. Svaka od njih posebna je na svoj način i uči nas nečemu novom. Pridruži se i ti iduće godine, sigurna sam da ćeš otkriti ono najbolje u sebi i drugima!
Boljelo me cijelo tijelo, ali radost je bila neopisiva
Ja sam Lucijana Grgić, 24-godišnja apsolventica Financijske matematike i statistike iz Osijeka. Prošle godine sam ljetovala na Modravama i tada se prvi put upoznala s projektom 72 sata bez kompromisa. Slušajući iskustva novostečenih prijatelja koji su volontirali 2016.godine u Zagrebu, iskreno, s nestrpljenjem sam dočekala ovaj projekt u Osijeku. Želja mi je bila dati se potrebitima čineći stvari koje možda nikad do sada nisam radila i usput upoznati mlade ljude koji dijele takvu želju sa mnom.
U petak sam volontirala u KBC-u gdje smo pomogli oko uređenja dvorišta i na Tuđmanovom mostu gdje smo s Kohortom uređivali grafite i bojali most, a u subotu u dječjem vrtiću Sjenčica gdje smo od jutra do mraka šmirglali i bojali ogradu. Nakon cijelog projekta boljelo me cijelo tijelo, no taj je osjećaj nadmašila ispunjenost srca zbog spoznaje da sam dala sve od sebe i na taj način pomogla drugima, radosti volontera kojima sam bila okružena, pjesmom i smijehom tijekom volontiranja, zahvalnošću ljudima kojima smo pomogli te komentarima prolaznika kojima je svaka osoba u zelenoj majici unijela nadu i svjetlo u srce.
Preporučila bih svim mladima da se uključe u ovaj projekt kako bi nakratko izašli iz svoje svakodnevnice, tih 72 sata ne mislili na sebe već na drugoga, kako bi osjetili beskompromisno davanje i ljubav za koju možda misle da nisu sposobni dati, te kako bi na taj način konkretno svjedočili svoju vjeru.
Predivnim smo bojama vrtiću dale novo ruho
Zovem se Mateja, imam 26 godina, članica sam molitvene zajednice Svete Obitelji iz Osijeka. U projektu 72sata bez kompromisa bila sam koordinatorica dviju volonterskih akcija. Sa šest predivnih mladih srednjoškolki uživala sam u osvježavanju dječjih vrtića. U jednom smo vrtiću bojile ogradu, a u drugom stolariju. Radilo se o “fizičkim akcijama“ za koje smo možda na samom početku izgledale bespomoćno (šmirglanje, temeljna boja, završna boja, razrjeđivač, metri i metri dugačke ograde- što i kako?).
Ipak, potaknule su nas riječi patera Sebastijana koje je izrekao na svetoj Misi za sve volontere – akcija u kojoj se nađemo je akcija za koju smo osposobljene i da uživamo u njoj. Nismo se predale, nego smo s osmijehom šmirglale, čistile i na kraju predivnim bojama vrtićima dale novo ruho!
Moram napomenuti da je naš tim za krizne situacije bio posebno učinkovit i brz u svim nepredviđenim situacijama koje smo trebale nadvladati. Bogu hvala na organizaciji, otvorenim srcima svih volontera i zajedništvu koje je vladalo. Emocije koje su nas preplavile nakon završenog posla ne mogu se opisati. Radost, zadovoljstvo, ponos, ljubav! Jednostavno “srce veliko k’o kuća“! U zajedništvu, ljubavi i s pjesmom na usnama doprinijele smo našem društvu, djeci tog vrtića, roditeljima (neki roditelji i djeca su nam se pridružili u bojanju) i cijelom osoblju. Izmamile smo toliko puno osmijeha, razveselile toliko puno ljudi. Pa za kraj još samo mogu reći – Ma ‘ko to more platit’?!
Bila sam kapljica u oceanu dobrote koji se izlio u našem Sinju
Hvaljen Isus i Marija, zovem se Karla, studentica sam učiteljskog studija i živim u Sinju. Ove godine bila sam voditelj ekološke akcije u suradnji s konjičkim klubom “Alkar”. Misao koja me potakla da prihvatim ulogu voditelja je “Ako ne možeš nahraniti stotinu ljudi, nahrani samo jednog čovjeka”. U projektu “72h bez kompromisa” ostvarila sam svoj cilj, bila sam kapljica u oceanu dobrote koji se izlio u našem Sinju. Ova akcija me iznova potaknula da budem ponizna, da ne tražim svoje, da vjerujem u Božju providnost, da oni koji su najveći trebaju biti poslužitelji i da na kraju dana nije bitan pljesak ljudi, nego Neba.
Izašli smo iz okvira svojih želja i talenata i radili ono u čemu sebe ne smatramo najboljima, ali smo shvatili da nije bitno ono što smo radili nego s koliko smo ljubavi to činili. Projekt me obogatio s novim prijateljstvima, naučila sam raditi nešto novo i upoznala još jedan dio sebe. Vi koji ovo čitate, ako želite pomoći drugima, osjetiti zajedništvo, nasmijati se do suza, dati dio sebe i primiti mnogo više, pridružite nam se dogodine, a do tada pronađimo ljude kojima smo potrebni i nemojmo stati na 72h! Činimo dobro, jer nitko nije postao siromašan dajući sebe.
Budi i ti kapljica dobrote!
Gledati kako tuđe oči ponovno žive
Zovem se Ana, teologinja sam po struci i dolazim iz Grada – Dubrovnika. 72 sata bez kompromisa sam prepoznala kao svoju priliku od prvog trenutka kad sam čula za njih. Već sam tri godine volonter ovoga projekta. Sve tri godine sudjelujem na sličim akcijama. Čistimo, obnavljamo u potpunosti kuće i životne prostore ljudi slabijeg imovinskog stanja s naših područja. Teško je riječima opisati što tamo doživite i zbog čega vas svaki put nešto iznova tjera da se više dajete. Jednostavno susretnete ljude pune tuge, razne životne situacije su ih pregazile, i ne znaju se izdići iznad toga. Svjesni ste da im ne možete ni vi puno pomoći, bar ne riječima i nekim svojim znanjem, i ostane vam samo iskreno služenje.
Na kraju nas uvijek dočekaju suze radosnice, i prazne oči se napune nadom. Redovno pratimo naše korisnike i predivan je taj osjećaj kad znate da ste odvojili malo svoga vremena da nekome pomognete pronaći novi početak, i da ga je on pronašao. To je jedan od najljepših osjećaja koji možete doživjeti, da gledate kako tuđe oči ponovno žive. Vrijedno je to svake upale mišića, potrošenog vremena, umora i stresa.
U ‘hladnom’ staračkom domu dočekali su me osmijeh, radost i toplina
Svi mladi diljem Hrvatske u zelenim majicama s porukom bezuvjetne ljubavi ovih dana bili su jedno. Spremni pomoći svima. Bez kompromisa! U zelenoj majici ovog sam vikenda ponovno bila i ja. Moje ime je Magdalena Marđetko. Imam 25 godina i učiteljica sam razredne nastave. Put me odveo u Dom za starije i nemoćne osobe u Preku, na otoku Ugljanu, pokraj Zadra. Iskreno, ne volim domove. Zaobilazim ih često. Hladni su mi i daleki.
Nedostaje mi obiteljske topline u njima, nedostaje mi kućnog smijeha. Pripremila sam se već na tugu u njihovim očima. Pripremila sam se na bol. Srce mi se stislo kad sam ih ugledala, tijelo mi se ispunilo gorčinom i ljutnjom. Koliko života je u jednom starcu koji sad sjedi u toj fotelji, koliko se samo uspomena krije u njegovom srcu, kolike je ljubio, kolike izgubio, koliko puta je pao i opet se podignuo, koliko je žrtvovao za svoju djecu, grizu li ga i sad neke greške iz mladosti, da može, bi li ponovio sve i krenuo unatrag?
Milijun pitanja je prolazilo mojom glavom dok sam ih promatrala, poklekla sam na trenutak pod tom silom zvanom život. Osjetila sam se malom i nemoćnom pred njom. Sve mi je na čas djelovalo prolazno. Ali tamo nisam zatekla ni tugu ni suze. Tamo sam zatekla osmijeh, radost i toplinu. Ruke koje grle najjače i oči koje izgaraju od ljubavi. Toliko mladosti je u svakome od njih, toliko pjesme i toliko novih početaka. Shvatila sam tad. Oni i jesu na početku nečeg novog, pravog, vječnog. Oni su sretni! Nismo mi ti koji im prenose sreću, oni su to za nas. I toliko lijepoga su nam ostavili tog dana. Toliko snage su nam dali za dalje…
Od srca bih preporučila akciju 72 sata bez kompromisa svim mladim ljudima koji žele uljepšati ovaj svijet, koji žele širiti ljubav i dobrotu. Koji se žele bezuvjetno dati, jer samo na taj način možemo bezuvjetno i primiti, a ljubav ionako ne poznaje drugačiji put!
Pripremila Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: 72 sata
