Na e-mail adresu Uredništva pristiglo je zanimljivo razmišljanje jedne naše čitateljice o nedavnim saznanjima o seksualnom zlostavljanju koje je počinio Jean Vanier.
Ovih dana objavljena je potresna vijest o rezultatima istrage vezane za slučaj Jeana Vaniera. Opet nam se otvorila tema seksualnog zlostavljanja u Crkvi, ali i zlostavljanja općenito, ne samo unutar religije ili neke vjerske zajednice. Tema seksualnog zlostavljanja je još uvijek premalo zastupljena u našim medijima, na našim portalima, zajednicama, svjedočanstvima, podcastima…
Istraga je pokazala da je Jean počinio zlostavljanje i otvorila tešku temu
Teška je to tema općenito, nerado o tome čitamo i slušamo, želimo vjerovati da zlostavljanih nema oko nas, a ni počinitelja. Vjerujem da je ovo prilika da se istinu dočeka raširenih ruku, ne zato što smo radosni što se takvo nešto dogodilo nego zato što će nas istina osloboditi. Ovo je prilika da se prigrli križ kojeg svi nosimo kao jedno tijelo Crkve. Tome jedinstvu ne možemo umaći. I Katekizam o tome jedinstvu govori kao Kristovom tijelu čiji udovi trpe zajedno kada jedan od njih trpi (KKC 791).
U fokus našeg promišljanja i prihvaćanja ovog teškog križa pojave seksualnog zlostavljanja trebali bismo staviti sve žrtve zlostavljanja. Usko gledajući, žrtve koje su posvuda oko nas. Zahvaljujući hrabrosti ovih žena i ove zajednice koja je objavila teške rezultate istraživanja, možemo još ove korizme, danas, sutra i svaki dan, otvoriti više svoja srca za žrtve. Možda je to dio edukacije, prevencije i pokore za grijehe. Prilika za razgovor s našim kćerima i sinovima o tome što znače riječi: ne, nisam sigurna, ne želim, pusti me, prestani, stop i slično. Što su i gdje su granice, tko ih postavlja i u kojim situacijama. Nekad pretpostavljamo da netko zna što reći u tim situacijama ili da netko iz našeg kruga poznanika nikada ne bi počinio takvo nešto.
Ove događaje možemo iskoristiti za milosrđe
Možda pojedinačno nismo ni svjesni da ove događaje možemo iskoristiti za miilosrđe, evangelizaciju i otvaranje prostora za svjedočanstva i zacjeljivanje rana žrtvama zlostavljanja oko nas.
Ukoliko niste sami žrtva zlostavljanja, statistike pokazuju da netko oko vas koga poznajete vjerojatno jest. Prema podatcima Ministarstva (koji su dostupni na internetu) na nacionalnoj, europskoj i globalnoj razini otprilike je 1 od 3 žene pretrpjela nasilje, a svaka druga žena suočena je s nekim od oblika seksualnog zlostavljanja.
Žrtvama takvi događaji uzrokuju niz problema i poteškoća poput nečeg od navedenog: poremećaja u prehrani, nesanice, noćnih mora, zatvaranja u sebe, depresije, anksioznosti, problema u učenju, povjerenja, problema s intimnim vezama, suicidalnih misli, krivnje…
Zaustavimo se malo na krivnji koju osjećaju žrtve
Teško će to moći razumjeti netko tko nije bio na neki način zlostavljan. Često mislimo i osuđujemo žrtve: kako si mogla biti tako naivna, čak i glupa, zašto nisi pobjegla, prijavila, rekla nekome, borila se, jesi li sama izazvala nečim to itd.
Svatko tko poznaje žrtvu seksualnog zlostavljanja zna da se žrtva dovoljno sama već bori s krivnjom, mnoštvom pitanja. Često (ne uvijek) su okolnosti i kontekst u kojem se dogodilo zlostavljanje bili plodno tlo za takve tragedije. Pri tome mislim na teške osobne životne rane i situacije u kojima osoba nije imala slobodu, znanje, kognitivne i duhovne alate, informacije za borbu i izbjegavanje. Kada bismo znali te okolnosti, nikada ne bismo nikoga osudili.
Ovo je prilika da fokus stavimo na sve žrtve, jer one trebaju pomoć i našu pozornost. Ovo je i prilika da stvaramo ozračje u društvu, u Crkvi, u kojem žrtve mogu početi govoriti o svojim bolnim iskustvima. Ne nužno javno nego i općenito prvi put u životu se nekome povjeriti o onome što je prošla.
Oprost nije neznatan i zanemariv čin – u pismu zajednice Arka odjekuje iskrena isprika
U pismu zajednice Arka, u kojem su izneseni rezultati istraživanja, odjekuje iskrena isprika žrtvama i isticanje njihove hrabrosti. Oprost nije neznatan i zanemariv čin. On daje nadu žrtvama koje u tišini pate i vraća vjeru u pravdu. Oprost i traženje oprosta je duhovna sila od koje svaka tama bježi, od kojeg se ljudi oslobađaju i ozdravljaju.
Uistinu je potrebna velika hrabrost da bi se priznalo i prijavilo zlostavljanje. Neke žrtve pri tome mogu puno toga izgubiti: ugled, obitelj, bližnje i slično. Već im se oduzela intima i privatnost. Neke žrtve vjeruju da nema smisla prijaviti počinitelja, progovoriti o događajima, da moraju šutjeti, trpjeti, zaboraviti i slično.
Možda već ove korizme možemo učiniti nešto za žrtve: molitvom, postom, neosuđivanjem, neogovaranjem, nepretpostavljanjem nego slušanjem. Potaknimo osobe koje nam se povjere na sakramente, na molitvu, razgovor sa svećenikom, psihologom (što je još jedan znak hrabrosti, poniznosti, ljubavi prema sebi), zagrlimo ih, plačimo s uplakanima, molimo i prikazujmo za njih!
Neka nas ovi događaji potaknu na osvješćivanje koliko nas žrtve trebaju. Trebaju našu otvorenost, rame za plakanje, razgovor, molitvu, upućivanje na Onoga koji je također zlostavljan, trpio i plakao, na milosrđe koje je sama nježnost i dobrota. Crkva nas treba. Žrtve nas trebaju.
Mi vas trebamo.
Nataša Štimac – Žena vrsna
Foto: Youtube
