„A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.”
Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku:
Evo, Djevica će začeti i roditi sina
i nadjenut će mu se ime Emanuel
– što znači: S nama Bog!
Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina. I nadjenu mu ime Isus.”
Mt 1,18-25
Od svih Marijanskih dogmi, vjerujem kako s Marijinim djevičanstvom imamo najmanje problema jer je ono očito iz samih biblijskih tekstova. Dapače, pokretači protestantizma, Luther, Zwingli i Calvin, također su vjerovali u Marijino djevičanstvo, ali samo prije rođenja Kristova. Crkva vjeruje u Marijno trajno djevičanstvo, što će reći, prije začeća, u vrijeme poroda i poslije poroda. Odmah ćemo se zapitati kakve su to izmišljotine, svi smo mi imali biologiju u školi i znamo kako to nije moguće. Istina, to nije logično prema onome što smo učili u školi, ali sigurno je moguće da Bog postane čovjekom, umre na križu i treći dan uskrsne. Logično, zar ne?
Isus je začet i rođen od Marije Djevice
Prorok Izaija navijestio je znak od Boga, rođenje djeteta od djevice (Iz 7,14), a Marijino djevičanstvo nam potvrđuju evanđelisti (Mt 1,23; Lk 1,27.34) i do ovoga dijela svima je sve jasno. Problemi se javljaju s Marijinim djevičanstvom za vrijeme poroda i nakon njega.
Crkveni nauk govori kako je Marija trajno djevica, što će reći da nije izgubila svoje djevičanstvo ni za vrijeme porođaja, niti je osjetila porođajne boli. Ako se sjetimo kako je Marija očuvana od ljage istočnoga grijeha, a jedna od posljedica Evinog grijeha jest rađanje u suzama (Post 3,16), možemo shvatiti zašto Crkva naučava odsustvo boli prilikom Kristova porođaja.
Naći će se neki „humani apologeti“ s argumentom kako ovo nema smisla, kako ovo poimanje oduzima nešto od Marijine ljudskosti, ali kada bi oni mogli poštedjeti vlastitu majku boli, zar ne bi to učinili? Ako bismo mi zli, takvim darom željeli nagraditi svoju majku, zar ne bi onda i svemogući Bog, u čijoj je vlasti takvo nešto, oslobodio vlastitu majku boli i sačuvao njezino djevičanstvo?
Krist nije imao braće i sestara po krvi
Oni koji se ne slažu s crkvenim učiteljstvom po pitanju Marijina djevičanstva nakon Kristova poroda, pozivaju se najprije na Matejevo evanđelje (Mt 1,25) kao dokazni redak Marijinih spolnih odnosa nakon Kristova rođenja.
Međutim, već od najranijih crkvenih Otaca, Marijino trajno djevičanstvo branjeno je od različitih skupina ljudi koji su to željeli opovrgnuti. Prvi koji uspješno brani Marijino djevičanstvo jest sv. Ignacije Antiohijski, zatim sv. Justin, Tertulijan, sv. Leon Veliki, sv. Augustin, sv. Ivan Zlatousti i drugi. Osim crkvenih otaca i mnogi teolozi brane Marijino djevičanstvo pa tako i sv. Toma Akvinski koji kaže da je jako teško zamisliti pravednoga Josipa, kojemu je anđeo otkrio Marijino začeće po Duhu Svetom, kako bi imao odnose s Marijom nakon Isusovog rođenja.
Postoji još jedan argument koji se uzima protiv Marijina trajnog djevičanstva, a on se odnosi na Kristovu braću i sestre (Mt 13,55), samo što ti isti ljudi zaboravljaju kako je druga Marija navedena kao njihova majka (Mt 27,56).
Problem nastaje kada mi želimo iz naše perspektive „dokazati“ nešto u evanđelju, ne uzimajući u obzir povijesni kontekst u kojem evanđelje nastaje. U hebrejskom i aramejskom jeziku Isusova vremena nema riječi za rođake, svi su braća i sestre, što se donekle na području Bliskog istoka održalo sve do danas. Također, Krist svoje učenike naziva braćom (Mt 28,10), ali jesu li mu oni krvna braća? Sv. Pavao se istom riječju obraća kršćanima u svojim poslanicama (Gal 4,12), a znamo kako nije mogao imati toliko krvne braće i sestara. Sve nas ovo upućuje kako ovi redci i nisu neki dokaz pogotovo kada znamo scenu pod križem (Iv 19,26). Zar bi Krist vlastitu majku predao nekome drugome na čuvanje, a ne vlastitoj braći?
Uz Djevice časna, Mariju zovemo i Posudo poštovana
Crkva je Marijino djevičanstvo ispovjedila na saboru u Carigradu 553. godine, a potvrdio ga je papa Martin na sinodi u Lateranu 649. godine. U trećem kanonu ove sinode papa donosi zaključak: „Tko zaista i u skladu s istinom, prema svetim očima, ne ispovijeda da je sveta i uvijek djevica i bezgrješna Marija Bogorodica, budući da je zaista i uistinu nepovrijeđeno rodila samog Boga, Riječ, koji je rođen od Boga Oca prije svih vjekova,(pošto ga je) na kraju vremena, bez (muškog) sjemena začela po Duhu Svetom, a da je njezino djevičanstvo i nakon poroda ostalo nerazoreno, neka bude osuđen.“
Sve nas ovo dovodi do još jednoga zaziva iz litanija. Marija je nazvana Posuda poštovana upravo zbog svoje uloge u povijesti spasenja. Bog je Mariju oslobodio grijeha i posvetio je jednome cilju, biti majkom njegova Sina.
Kako bismo shvatili odakle ovaj zaziv moramo se vratiti u Stari zavjet i vidjeti koje su to posude poštovane, odnosno svete. U knjizi Izlaska pronalazimo posude koje su bile od čistoga zlata (Izl 37,16) i koje su služile za prinos u Šatoru sastanka. Te posude nisu mogle biti korištene ni u jednu drugu svrhu, osim za službu u Šatoru, a poslije u Hramu. Jednako tako, sjećamo se naziva i objašnjenja Škrinja zavjetna. Kovčeg saveza nitko nije smio dotaknuti jer bi na mjestu preminuo (2 Sam 6,7). Sve ove slike Staroga zavjeta imaju ispunjenje u Novome te vidimo kako se pojedine odnose i na Mariju, što Crkva prepoznaje i daje nam kao duhovno blago, ali i pomoć u razumijevanju otajstvenih događaja poput Marijina trajna djevičanstva.
Oni nisu bili sveti u trenutcima patnje, nego ih je patnja posvećivala
Vratimo se u našu stvarnost današnjice i pokušajmo razumjeti što za nas znači Marijino djevičanstvo. Marija i Josip bili su legalno vjenčani te je Josip bio Isusov otac, a Marijin muž (Lk 2,48). Pred nama je slika savršene obitelji, ali obitelji koja od prvoga dana prolazi muke. Od iznenadnog začeća, progonstva u Egipat do muke i smrti na križu. Netko će reći: „Lako je njima, oni su sveti.“, ali ako razmislimo malo bolje, nisu bili sveti u trenucima tih događanja, nego ih je svaki taj trenutak posvećivao. Bez obzira što ih je Bog pozvao, mogli su mu okrenuti leđa u bilo kojem trenutku i reći kako je to preteško za njih.
Na tom putu žive istinsku čistoću koja nam treba biti uzor i u današnjici. Možemo čuti i unutar Crkve ljude koji zazivaju dopuštanje sklapanja novih brakova u ime „ljubavi“ ili ukidanje celibata jer eto, tako će navodno biti bolje. Ne možemo se u trenucima krize okretati „lakšim rješenjima“, ona neće dovesti do izlječenja jer ne liječimo uzrok, nego posljedicu.
Kada nitko drugi neće, baš tada, odnosno sada, Crkva treba inzistirati na što boljoj pripravi za brak i svećeništvo. Upravo u ovim trenucima krize, moramo postavljati još veće izazove i još svetije uzore pred naše vjernike kako bismo im dali primjer za nasljedovanje. Pitajte bilo kojeg sportaša kakav je proces nakon ozljede. Najprije mora zaliječiti ranu, a nakon toga mora raditi barem duplo više kako bi uhvatio prijašnju formu. Ako neće raditi više i jače, može slobodno odmah završiti svoju karijeru ili životariti po niželigaškim natjecanjima. Jednako tako je i s našim brakovima te svećeništvom/redovništvom. Ako nećemo raditi barem duplo više u odnosu na neka „zlatna vremena“, možemo slobodno stavit ključ u bravu i trajno zatvoriti domove i crkve.
Utecimo se zagovoru Blažene Djevice Marije i njoj povjerimo Crkvu
Ne treba biti genijalac da bi se shvatilo kako Crkva prolazi određenu krizu, ali to nije razlog za povlačenje i slabljenje discipline, time bismo samo pokazali našu nespremnost u borbi za Istinu. Pred nama su likovi Marije i Josipa, dvoje pravednika koji su bili spremni ostaviti sve kako bi služili svome Bogu. Stavljeni su pred nas kao uzori vjere, ali ne vjere koja je nedostižna, nego one vjere kojoj je sve moguće, samo ako vjeruje Bogu, ako pristane da joj bude po Njegovoj riječi. Bez obitelji u kojima će odrastati djeca, ne možemo računati na nova svećenička i redovnička zvanja, a bez tih zvanja, tko će naviještati Evanđelje? Tko će po grešnim rukama donositi živoga Boga u sakramentima te tako posvećivati obitelji u kojima trebaju odrastati djeca?
S tim pouzdanjem i mi molimo Mariju vazda djevicu da nas zagovara kod svoga Sina kako bi Crkva izašla iz ove krize jača, kao vidljivi sakrament spasenja za ovaj svijet.
Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli vazda oslobodi. Djevice slavna i blagoslovljena, Gospođo naša, Posrednice naša, Zagovornice naša! Sa svojim nas Sinom pomiri, svojemu nas Sinu preporuči, svojemu nas Sinu izruči. Amen.
Djevice časna, moli za nas!
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Sara Miccichè – Unsplash
Preostale članke iz niza Imena naše Majke pročitajte ovdje.
