Desetak godina sam živjela sama u Zagrebu, daleko od obitelji. Život mi je bio rokerski – uključujući konzumaciju droge. Bila sam ovisna o travi i koristila uz nju kokain, speed, MDMA. Nisam nikada došla do teške droge poput heroina, uvijek sam imala strah prema tome i odbijalo me – Bogu hvala. Marihuana mi je bila svakodnevna potreba, kada bih vidjela da je pri kraju, već bih je išla rješavati. Prvi put sam se s njom susrela u srednjoj školi, u razredu smo imali nekoliko dilera. Meni i prijateljici je marihuanu ponudio jedan dečko, besplatno. Zapalile smo s njim i nastavile smo.
I kod nje i kod sebe sada vidim pozadinu nesređenih obiteljskih odnosa. U mojoj je kući bilo dosta svađe, galame, psovke… mama i tata nisu baš imali skladan brak. Vjerujem da se na djecu uvijek odrazi kada žive u takvom okruženju. Kao tinejdžerica sam pokušala tražiti sebi slične i iz nekog bunta i pokušaja privlačenja pažnje, ljubavi i podrške, s njima upala u bespuća svijeta droge. Barem tako razmišljam sada, s odmakom.
Već u srednjoj školi susrela sam se s prvim prilikama za konzumaciju droge
Upoznala sam dečka koji je svirao u poznatom rokerskom bendu. S vremenom sam se preselila kod njega i napustila studij. Bila sam okružena umjetnicima, pjevačima… i prilikama za konzumaciju droge. Uvijek sam imala neke granice, ali i sudjelovala sam u tom stilu života. Sjećam se da sam htjela biti poput drugih cura u tom društvu – liberalna, ne vezati muškarca uza se, živjeti bez obaveze. Htjela sam biti samostalna i jaka, da mi nitko ne treba. Držala sam se tako, ali unutar mene bila je druga priča.
Uskoro se u meni počelo skupljati nezadovoljstvo samom sobom, vezom koja nije baš funkcionirala i općenito načinom na koji sam živjela. Postala sam depresivna i išlo mi je na živce što trebam travu da bih funkcionirala. Ipak, maknuti se od te ovisnosti nije bilo nimalo lako. Svi ljudi koje sam znala su bili u tome. Nisam poznavala ljude koji su živjeli drukčijim stilom života. Ovo je bila moja stvarnost.
U tom sam periodu znala zastati prolazeći pored crkve, osjećajući privlačnost da uđem. Spriječile bi me prisilne misli da sam grešna i da nemam tamo što tražiti.
Mama je bdjela nada mnom, molila i strpljivo čekala
Kroz to sam loše razdoblje prolazila s mamom. Ona je osjećala da nisam dobro, iako sam joj to krila, i zvala me češće nego inače. Počela mi je kroz te razgovore pričati o Bogu, o Isusu. Od svega se sjećam da me najviše dirnulo to da je milosrdan, dobar i da me ljubi. Te su njene riječi bile kao melem za moje rane, godile su mi. Takav sam osjećaj imala. Mama je molila za mene, iako ja to nisam tada znala, i s vremenom sam joj se sve više otvarala.
Jedno mi je jutro poslala link na svjedočanstvo Elvira Tabakovića. Pogledala sam to i u sljedećem trenutku našla tog dečka na Facebooku i napisala mu poruku. Rekla sam mu da ne znam zašto se javljam, da sam totalno izvan svega, ali da bih se možda htjela vratiti u Crkvu. Sutradan mi je stigla njegova poruka da on za tjedan dana dolazi u Zagreb. Svjedočit će u crkvi Duha Svetoga na Jarunu. Poslao mi je adresu i rekao da dođem, da poslije možemo popričati. Ostala sam šokirana i oduševljena, nisam očekivala da će mi uopće odgovoriti. Nakon sto godina osjetila sam nekakvu radost.
Javila sam sve mami, ohrabrila me da odem. Sjećam se tog dana, kako sam sjela u tramvaj i htjela istovremeno iskočiti iz njega koliko se nešto u meni opiralo da ne idem, da što ću ja tamo, da ja ne znam pričati bez psovke… baš mi je bilo jako teško.
Sve se u meni opiralo, ali kada sam došla tamo – znala sam da sam na pravom mjestu
Došla sam ranije da malo izvidim situaciju. Bio je četvrtak, susret Božje pobjede. Sjela sam skroz iza, u dno crkve. Najavili su nešto kratko i počelo je slavljenje. Nisam znala uopće što očekivati od tog susreta, prvi sam put bila na nečemu takvom. Sve mi je bilo čudno. Crkva je puna mladih. Oni pjevaju, podižu ruke, radosni su… ništa mi nije bilo jasno. Pitala sam se gdje su bakice. U jednom trenutku, cura koja je bila preko puta mene mi je posebno zapela za oko. Bila je sva zanesena u slavljenju, a jedna joj je suza curila niz obraz. Imala je toliko blažen izraz lica, nisam znala zašto, ali osjećala sam da je to dobro i poželjela to za sebe. Rekla sam Bogu: „Ako Te ima, ja želim to!”
Elvir je počeo svjedočiti i mogla sam se lako s njim poistovijetiti. Ni on nije bio čovjek iz Crkve, imali smo neku poveznicu. Bog mi je stavio na put baš njega koji je bio ateist, imao bend, opirao se Bogu… Njegovo je svjedočanstvo duboko dirnulo moje srce.
Budi vjerna evanđelju – te riječi su mi se urezale u srce
Završilo je svjedočanstvo i trebala sam mu se javiti. Gotovo sam odustala jer je bila hrpa ljudi oko njega. Ali me on primijetio i mahnuo mi da dođem. Upoznali smo se i ponudio se odvesti me doma. Dok sam ga čekala, nazvala sam mamu. Tresla sam se i bila pomalo van sebe, a ona me smirivala.
Sjela sam u auto s Elvirom i još dva njegova prijatelja, bogoslova. Vozili su me kući i u tih dvadesetak minuta su me ohrabrivali. Sjećam se da su mi rekli da Bog za mene ima plan i da sam već učinila velik i važan korak prema Njemu. Svjedočili su mi svoje borbe. I stigli smo na odredište. Elvir mi je dao broj svoje sestre i rekao da joj se javim kad god hoću. Uputio me gdje mogu na vjeronauk, kada su susreti Božje pobjede… i pozdravio me uz riječi: „Budi vjerna Evanđelju!” Te su mi se riječi urezale u srce. Izašla sam iz auta i napokon se osjećala živom.
To je bio susret koji je zaokrenuo moj život.
Shvatila sam da su okovi droge stvar prošlosti
Kada sam ušla u stan, ponovno sam se našla sa svojom ovisnošću. Još nekih petnaestak dana sam nastavila s konzumacijom marihuane. Tada sam dobila crijevnu virozu. Smršavila sam 5 kilograma u dva tjedna. Morala sam otići kući. Dobila sam mjesec dana bolovanja i prepustila se skrbi roditelja. Malo sam nadošla nakon desetak dana i mama me pozvala da s njom odem na seminar u organizaciji jednog Doma molitve. Otišla sam s njom tamo i ponovno čula molitvu slavljenja. Kao dio slavljenja, bili smo potaknuti iskoračiti kako bismo fizički, simbolično, pokazali da želimo izaći iz prošlog života u novi život s Kristom. Bez razmišljanja sam napravila taj korak naprijed. Oko mene je odjekivala pjesma i riječi: „U Tvome imenu ja slobodna sam.”
Osjetila sam vrućinu u cijelom tijelu. Željela sam plakati, ali oko mene je bilo previše ljudi. Zatvorila sam oči i ugledala negativ filma koji razvučen prikazuje sve moje padove, gluposti… sve loše što sam radila. Bog mi je darovao raskajano srce i počela sam oplakivati sve to. Sljedeće što sam osjetila bila je Božja ljubav i blizina. Znala sam da ništa iz negativa ne drži protiv mene, da je sve to samo maknuo iz mog života.
Mama je bila presretna. Nije ništa pričala, samo mi je pružala maramice.
Vratila sam se kući i zamotala joint. Sjela sam na balkon i zapalila. Uvukla sam prvi dim i nije mi bilo jasno što sam smotala unutra. Okus je bio odvratan. Pokušala sam ponovno, opet ista priča. Gledala sam u to i shvatila da sam završila s time. Nisam više mogla podnijeti okus i miris droge. Uzela sam sve i bacila u wc školjku, povukla vodu i zatvorila tu priču. Bog me na slavljenju oslobodio. Poslije više nisam imala potrebu niti mi je na pamet palo da ponovno počnem.
Nije bilo lako, ali vrijedilo je
To su bili moji početci, ali sve je nastavilo dobrim, ali trnovitim putem. Išla sam na molitvene susrete, redovito pristupala sakramentima. Kroz sve to pratile su me prisilne misli, napasti, strahovi. Često sam se znala javiti Elviru i vodio me kroz to. Govorio mi je da zazivam Ime Isusovo i Marijino i da im se samo predajem.
Od osobe koja je mrzila Crkvu i svećenike polako sam postala ona koja gorljivo zagovara za njih.
Nastavila sam Božjim putem, s Bogom. Danas ja mlade svojim svjedočanstvom hrabrim da naprave svoj korak, priđu Bogu i predaju Mu se. Bog je zaista milosrdni Otac koji nam se uvijek raduje!
Anonimna – Žena vrsna
Foto: Yoann Boyer – Unsplash
