Ispred mene stoji papir. Kemijska stoji u ruci sva napeta kao da će svaki čas shvatiti što treba napraviti sa sobom. Ideja je bila da napišem na papir sve što želim ispovjediti. Činilo mi se da ću na taj način razbistriti glavu. Nijedan ispit savjesti mi se nije svidio. Razmišljam onda o popisima: 10 Božjih zapovijedi, 7 glavnih grijeha… Možda mi to pomogne da dobro promislim što sve trebam ispovjediti. Osjećam se kao da rješavam ispit, a ne kao da se spremam za skrušenu ispovijed. Čovjek nekako, kad pogriješi, baš zna da je pogriješio, zar ne? Tko bi rekao da je priprema za ispovijed tako teška?
Pola sata prije mise
Kad zaključim da sam koliko-toliko uspjela posložiti što želim reći, još jednom provjerim kad je ispovijed. Uvijek me nekako žalosti kad vidim da piše „pola sata prije mise“ jer mi se to čini malo. Ja nekako uvijek zamišljam ispovjednika koji sjedi i sluša, sjedi i sluša. To uzme vremena, kao i živaca. Iznimno sam zahvalna na strpljivim ispovjednicima, lako je izgubiti strpljenje. Međutim, vjerujem da i za ovo „pola sata prije mise“ postoji neki razlog. Na kraju krajeva, moj „najveći problem“ nije što je ispovijed tada nego što mi treba još jačanja u duhovnosti da mogu razlučiti što je sitničavo, a što nije. Treba mi još jačanja u sabranosti da mogu razlučiti što trebam reći, a što ne. Tješi me misao da, neovisno o mojoj nespretnosti i nesigurnosti, najbitnije je doći i biti jednostavan i iskren. Makar i kad smo jako blizu smrti kao razbojnik s desne strane, Sv. Dizma.
Naravno da to nije jedno što me muči vezano za ispovijed. Ja dođem na ispovijed s očekivanjima kao da će mi svaki ispovjednik biti sveti Leopold Mandić ili sveti Padre Pio. Dođem s očekivanjima da ću doživjeti riječ koja će me potpuno oboriti, a onda, nerijetko, sve mi zvuči obično. Zaboravila sam da Bog često koristi jednostavne „poteze“. Jednostavno je „lomiti kruh“. Ipak, kad On to radi, ima nešto više u tome. Ima nešto što se osjeti tek kad se sve kalkulacije i nervoze stišaju, tek kad se s Bogom dođe jedan na jedan i kaže: „Evo me, ja sam tu.“. Uostalom, sve mi se čini da kad svećenik ne kaže ono što želim čuti, već sam u pokori. To je „pokora u neočekivanom ruhu“ uz ono što svećenik zada za pokoru. Nije lako slušati ono što ti se ne sluša, zar ne? Nije lako biti razočaran, zar ne?
Između tebe i mene
Kad već govorim o ispovijedi, ne smijem zaboraviti prokomentirati „čekanje u redu“. Pretpostavljam da nisam jedina koja je nebrojeno puta došla u taj red i više puta pomislila kako to nema smisla, kako se treba bolje pripremiti i kako je najbolje otići. Onda se sjetim da nisam u tom redu zato što se pridržavam nekakve „rutine“ nego sam tu zbog ljubavi prema slobodi i mog odnosa s Bogom. Bez obzira na to što grijehe ispovijedam svećeniku, sve što kažem je prvenstveno između mene i Boga. Ta misao je jedino što me drži u tom redu i pomaže da zadržim mir. Kao što znate iz krovnog naslova mojih kolumni, mir mi je važan. Nadodat ću ovdje samo da ovom prilikom želim zahvaliti svim svećenicima koji izdvoje vrijeme, živce i ljubavi za ljude kojima je potreban razgovor prije ispovijedi, jer katkad je ljudima baš takva pomoć potrebna.
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Catholic Picture – Cathopic
