„Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja bijaše u ognjici. Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu.“ Mt 8, 14-15
Ruta je bila moje jedino dijete. Bila je još mala djevojčica kad se moj pokojni muž dogovorio sa svojim najboljim prijateljem Ivanom da će se ona, kad odraste, udati za njegovog sina Šimuna kome ću postati punica. Ubrzo nakon toga, obojica su se utopila u Galilejskom moru, gdje ih je zateklo nevrijeme dok su ribarili.
Nesreća mijenja živote
Ruta se udala za Šimuna kad je navršila petnaest godina. On i njegov brat Andrija pozvali su me da živim u njihovoj kući, da pomognem Ruti u kućnim poslovima. Njihova je majka umrla godinu dana ranije. Kao i njihov otac, i oni su bili ribari. Ulovljenu ribu prodavali su na tržnici u Betsaidi i od toga smo skromno, ali pristojno živjeli. Kad je Ruta ostala trudna, mojoj sreći nije bilo kraja. Još kad bi rodila sina, bila bih najsretnija žena na svijetu. Ali ta sreća je kratko trajala. Dijete se rodilo prerano i bilo je preslabo da preživi. Ruta je dobila groznicu i umrla tri tjedna nakon poroda.
Šimunova punica ostaje
Ostala sam živjeti u Šimunovoj kući. Ali više ništa nije bilo kao prije. Osjećala sam da tu ne pripadam, iako sam mu punica, a nisam imala kamo otići. Roditelji su mi umrli, a braća i sestre su imali svoje obitelji i svoje probleme. Šimun i Andrija su me poštovali i bili su dobri prema meni. Živjela sam dan po dan radeći po kući s mislima na mrtvu kćer. Zašto nisam ja umrla? Zašto je Bog nju uzeo, a mene ostavio? Ponekad sam se ljutila na Njega, ali tko sam ja da sudim njegove postupke? Neuka sam žena koja zna kuhati, prati, tkati i šiti i što se ja razumijem u Božje poslove? Možda je to njegova kazna za moje grijehe ili grijehe mojih predaka.
I Andriji je otac dogovorio ženidbu s jednom djevojkom iz susjedstva, ali je on to stalno odgađao. Tri godine za redom obećavao je da će se oženiti iduće jeseni.
Priče o dvojici proroka
A tada su počeli neki događaji koji su unijeli nemir u naš mali grad i naše živote. Govorilo se da se na Jordanu pojavio prorok Ivan koji propovijeda Božju riječ i krsti ljude u rijeci. Jedni su bili oduševljeni njegovim propovijedima, a drugi su govorili da je luđak koji hoda uokolo omotan u životinjsku kožu, jede samo ostatke hrane, viče na ljude, prijeti i plaši ih. Zatim su počele priče da se pojavio njegov rođak koji je još veći prorok od njega. I da taj dolazi propovijedati i u našu sinagogu. Te priče sam čula od žena dok smo prale rublje na obali Galilejskog mora, ali mene to nije zanimalo. Meni ni jedan prorok ne može pomoći. Moj jedini zadatak je da kuham, brinem se o Šimunovoj kući i čekam da umrem. Čemu lijepom se može nadati udovica bez djece? Dok sam prala rublje, smočila se haljina koja je bila na meni, a dan je bio hladan. Navečer sam počela kašljati i uhvatila me groznica. Hvala Bogu, možda ću umrijeti.
Šimunova punica boluje od groznice
Idući je dan bila subota. Muškarci su otišli u sinagogu, a ja sam ostala ležati. Groznica nije popuštala. Kad su se vratili, s njima je bio nepoznat muškarac.
„Majko, je li ti bolje?“ upita Šimun.
„Nije, sine. Hajde, molim te, ti posluži ručak.“
Nešto je šapnuo nepoznatom muškarcu i on mi je prišao i kleknuo kraj mog ležaja.
„Mir tebi,“ reče mi. „Gospodin će te utješiti u tvojoj boli da bi ti mogla tješiti druge.“
Lijepo je zvučalo to što je rekao, ali nisam baš bila sigurna da sam ga razumjela. Bio je lijep čovjek, dubokih crnih očiju kojima me promatrao kao da mi čita dušu. U jednom trenutku sam se zastidjela svojih malodušnih misli. A onda me uhvatio za ruku i rekao: „Ustani i posluži nam ručak.“
Učitelj liječi i punica započinje nov život
Odjednom više nisam osjećala vrućicu i snaga mi se vraćala u tijelo. Dapače, osjetila sam se snažna i lagana kao nikad prije. Ustala sam i poslužila im ručak koji sam dan ranije skuhala. Hvalili su moje kuharsko umijeće. Svi su bilo tako smireni i sretni kao nikad prije i do kasno popodne su sjedili i razgovarali s čovjekom kojeg su zvali Učitelj. Na rastanku mi je rekao: „Idi kod svoje najmlađe sestre u Kanu. Potrebna si joj.“
„Ne mogu ostaviti Šimuna i Andriju,“ odgovorila sam.
„Oni su moja briga,“ rekao je.“ A ti idi svojoj sestri, njoj trebaš.“
Otišla sam odmah sutradan ujutro. Muž moje najmlađe sestre umro je dan ranije. Kako je Učitelj to znao? Sestra je ostala sama sa sedmero male djece i moja pomoć i utjeha su joj uistinu trebale. I tu je Učitelj bio u pravu. A ja sam u tom veselom dječjem žamoru polako zaboravljala svoju nevolju. I sada mi se činilo da moja najveća nevolja, smrt moje kćeri, možda ima neki smisao.
Šimun i Andrija slijede Učitelja
Nekoliko dana kasnije, Šimun i Andrija krenuli su u svoj posljednji ribolov. Vratili su se praznih mreža, a na obali ih je čekao Učitelj. Rekao im je da se vrate. Poslušali su ga i uhvatili ribe kao nikad do tada. A onda im je rekao da ostave svoje čamce i mreže i pođu s njim. Od tada ih nisam vidjela. Čula sam da s Učiteljem putuju zemljom. On propovijeda, ozdravlja ljude, istjeruje zloduhe, slavi Boga, pomaže ljudima. Vjerujem da je on Mesija. Idući tjedan je Pasha. Govore da je s učenicima išao u Jeruzalem i da su ga tamo mnogi lijepo dočekali. Dok je prolazio jašući na magaretu, bacali su pred njega svoje haljine i vikali: „Hosana sinu Davidovu!“ „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje…“
Jagoda Prebeg – Žena Vrsna
Foto: Diego Zamudio – Cathopic
